U Mostaru je na današnji dan prije 130 godina, 30. prosinca 1895. rođen bosanskohercegovački književnik Hamza Humo.
Potječe iz ugledne obitelji iz koje je bio i alhamijado pisac Omer ef. Humo. U rodnom gradu je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju.
Godine 1914. godine, nakon Sarajevskog atentata, biva uhićen, a zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beču.
Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij povijesti umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i konačno u Beograd.
U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom. Godine 1919. javlja se prvim književnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji život.
Pet godina kasnije, Humo objavljuje zbirku Grad rima i ritmova, kojom se odmiče od školski naučene poetike sablasnog ekspresionizma i primiče čulnom misteriju prirodnog opstojanja. U proznim je djelima s naglašenim lirizmom opisao raslojavanje bošnjačkog svijeta u rodnome hercegovačkom okolišu, utkivajući folklorne i slavensko-bogumilske mitove.
Za razliku od Bašagića i Đikića, koji su uglavnom ponavljali formalno-stilske obrasce sevdalinke i balade u tonovima lirske usmene tradicije, Humo se oslobađa vezanog stiha, a pored očaranosti usmenom tradicijom, zbirkom S ploča istočnih ne odriče se ni vrijednosti koje je gajila poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima.
Pisao je pjesme, pjesme u prozi, pripovijetke, romane, dramske tekstove, članke, prikaze i reportaže i objavljivao ih u časopisima i listovima kao što su Misao, Beogradski dnevnik, Vijenac, Bosanska pošta , Glas naroda, Novo doba i dr.
U vremenu između dva svjetska rata, kada piše najplodnije i najintenzivnije, objavio je vise pjesničkih knjiga i svoje najznačajnije djelo, lirski roman Grozdanin kikot (1927.), koje će doživjeti više izdanja i biti prevedeno na mnoge jezike.
Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu pokraj Mostara.
Od 1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i ravnatelj Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.
Što se tiče književnog stvaralaštva, Humo je pod utjecajem ekspresionizma tiskao spomenutu prvu zbirku pjesama Nutarnji život (1919). U zbirci Grad rima i ritmova (1924) i u knjizi lirskih proza Sa ploča istočnih (1925) napustio je ekspresionističku poetiku i vratio se izravnom iskustvu i zavičajnim temama.
U proznim je djelima s naglašenim lirizmom opisao raslojavanje bošnjačkog svijeta u rodnome hercegovačkom okolišu, utkivajući folklorne i slavensko-bogumilske mitove u svoje pripovijetke: Pod žrvnjem vremena (1928), Pripovijetke (1932), Ljubav na periferiji (1936), Hadžijin mač (1955) i dr. te u romane Grozdanin kikot (1927), Zgrada na ruševinama (1939) i Adam Čabrić (1947).
Izdvaja se lirski roman Grozdanin kikot, poema o starosjedilačkom čovjeku uronjenu u hercegovački krajolik i prožetu njegovom ljepotom.
Po motivima romana Adem Čabrić snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.
Umro je u Sarajevu, 19. siječnja 1970. godine.
Jesenji rastanak
Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja žuti.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
U lišću po baštama tuga šuti.
O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osviću zore
I kiridžije svoje
Pjevaju široke pjesme.
Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mučnoga boja.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
Jesen, o tugo moja!
