Nobelovac Harold Pinter, pisac koji je razbio ogledalo i suočio nas s istinom

Na današnji dan prije 95 godina, 10. listopada 1930. u Londonu je rođen književni nobelovac Harold Pinter. Ovaj engleski dramatičar i kazališni redatelj pisao je za kazalište, radio, televiziju i film.

Njegovi se rani radovi često povezuju uz teatar apsurda. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 2005. godinu.

Roditelji su mu bili Židovi iz radničke klase. Nakratko je studirao na Royal Academy of Dramatic Art (RADA). Kao mladić je objavljivao poeziju, te je počeo raditi u kazalištu kao glumac pod pseudonimom David Baron.

Pozornost je privukao kao dramatičar tekstovima Soba (The Room, 1957) i Rođendan (The Birthday Party, 1958), u kojima dojam neobjašnjive prijetnje čovjeku pojačava smjenjivanjem eliptičnih rečenica i napete šutnje, što ostaje glavnom značajkom njegova dijaloga u gotovo svim dramama.

Pinterova The Birthday Party (Rođendanska proslava) iz 1958. isprva je doživjela neuspjeh unatoč pohvalnoj kritici u listu Sunday Times od strane vodećeg kazališnog kritičara Harolda Hobsona, ali uspješno je zaživjela nakon dobro primljene drame The Caretaker (Nadglednik) iz 1960.

Ta dva djela, kao i drugi rani radovi poput drame The Homecoming (Povratak kući) iz 1964., ponekad se nazivaju "komedijama prijetnje". Često krenu od naizgled bezopasne situacije i pretvore je u prijeteća i apsurdna zbivanja zato što se likovi ponašaju na način koji je neobjašnjiv publici, a ponekad i drugim likovima. Taj je stil nadahnuo pridjev "pinterovski".

Sva Pinterova djela odaju utjecaj Samuela Becketta, koji je uostalom bio njegov dugogodišnji prijatelj.

Najpoznatije drame su: Lift za kuhinju (The Dumb Waiter, 1960), Nadstojnik (The Caretaker, 1960), Povratak (The Homecoming, 1965) i Ničija zemlja (No Man’s Land, 1975). Nakon psihološke drame o ljubavnome trokutu Prijevara (Betrayal, 1978), posebne zbog inverzije kronološkoga slijeda prizora, posvetio se borbi za ljudska prava i pisanju kratkih igrokaza sličnih poučnim komadima Bertolta Brechta.

Dužim se formama vratio oniričkom dramom Mjesečina (Moonlight, 1993), nakon koje slijede Pepeo pepelu (Ashes to Ashes, 1996) te Proslava (Celebration, 1999), u kojoj postiže komički učinak suprotstavljanjem razgovora dviju skupina gostiju otmjenoga restorana (muškarca i žene zaokupljenih svojim nevjerama, odnosno dvojice postarijih mafijaša sa suprugama) i neobičnim ponašanjem vlasnika i konobara.

Opsjednut slikom ljudi što su u zatvorenu prostoru prožeti strahom od neobjašnjivih sila ili nasilnih uljeza, s govorom kao jedinom obranom, Pinter se svojim komedijama prijetnje svrstao među rijetke engleske predstavnike teatra apsurda.

Pinter je počeo češće režirati tijekom 1970-ih, te je 1973. postao pomoćnik direktora britanskog Royal National Theatre. Njegove kasnije drame su kraće i bave se temama koje su više političke, često alegorije političkog terora.

Tada se Pinter počeo i javljati u političkim pitanjima, i to kao izraziti ljevičar. Stalno se trudi da javnosti skrene pažnju na kršenje ljudskih prava. Pinterova se pisma često javljaju u britanskim novinama kao što su The Guardian i The Independent.

Pinter se usprotivio američkim napadima na Afganistan i Irak. 2005. je objavio da više neće pisati drame, nego će se posvetiti političkom djelovanju. Pinter otvoreno kritizira rat u Iraku, te je javno nazvao Busha masovnim ubojicom i Blaira zavedenim idiotom.

Usporedio je Bushovu vladu s Hitlerovom nacističkom Njemačkom, govoreći da SAD želi osvojiti svijet, dok američka javnost i britanski "masovni ubojica" od premijera sjede i gledaju.

Pinter je svoj prvi scenarij, za film The Servant (Sluga), napisao 1962. Između ostaloga, napisao je scenarije za filmove The Go-Between (Posrednik) i The French Lieutenant's Woman (Ženska francuskog poručnika). Također je objavio scenarij na temelju Potrage za izgubljenim vremenom Marcela Prousta, koji nikad nije snimljen.

Više je Pinterovih drama dobilo filmsku inačicu: The Caretaker (1963.), The Birthday Party (1968.), The Homecoming (1973.) i Betrayal (Izdaja, 1983.). Dvaput je nominiran za Oscara za najbolji adaptirani scenarij ("The French Lieutenant's Woman" - 1981.; "Betrayal" -1983.)