Prije 115 godina rođen je Eugène Ionesco, kralj Teatra apsurda
Na današnji dan prije 115 godina, 26. studenog 1909. rođen je slavni dramski pisac Eugène Ionesco, najznačajniji francuski dramatičar 20. stoljeća.
Rođen je u Slatini 26. studenog 1909. godine (a ne, kako se to često navodi, 1912.) pod imenom Eugen Ionescu u tadašnjoj Kraljevini Rumunjskoj, kao prvo dijete odvjetnika i administratora i kćeri francuskog željezničkog inženjera koji je tamo radio.
Preseljenje u Pariz i razvod roditelja
Godine 1913. mlada obitelj odlazi u Pariz jer je otac tamo želio doktorirati. Nakon što je Rumunjska ušla u rat u kolovozu 1916., otac se vratio u domovinu, gdje je ubrzo prekinuo sve veze s obitelji, podnio zahtjev za razvod i oženio se drugi put.
Ionesco je, tada šestogodišnjak, ostao u Parizu sa svojom mlađom sestrom i majkom, koja je marljivo uzdržavala sebe i djecu povremenim poslovima i donacijama svojih francuskih rođaka.
Bio je smješten u dječji dom kako bi mu majka mogla raditi, ali nije se uspio naviknuti. Od 1917. do 1919. on i njegova sestra živjeli su s zemljoradničkom obitelji u selu La Chapelle-Athenaise blizu Lavala (Mayenne), a u njegovom sjećanju bilo je to rajsko vrijeme.
Povratak u Bukurešt
Godine 1925. brat i sestra otišli su živjeti s ocem u Bukurešt. Ovdje su, iako rođeni kao rumunjski državljani, morali naučiti rumunjski gotovo kao strani jezik i nisu imali nikakav odnos s maćehom (koja nije imala djece).
Godine 1926. Ionesco se posvađao sa svojim očito vrlo autoritarnim ocem, koji je prezirao sada već očite književne interese svog šesnaestogodišnjeg sina i želio od njega napraviti inženjera.
Ionesco se preselio kod svoje majke, koja se u međuvremenu vratila u Rumunjsku i našla pristojan položaj u Rumunjskoj narodnoj banci.
Godine 1928. započeo je studij francuskog jezika na Sveučilištu u Bukureštu. Ovdje je bio učenik Nicolaea C. Ionescua i došao je u kontakt s Emilom Cioranom i Mirceom Eliadeom. Nije dijelio njihove sklonosti prema nacizmu i rumunjskom fašizmu.
Upoznao je i svoju buduću suprugu Rodicu Burileanu, studenticu filozofije i prava iz utjecajne rumunjske obitelji. Također je puno čitao i pisao (na rumunjskom) poeziju, članke i književnu kritiku.
Nakon što je diplomirao 1934., predavao je francuski jezik u raznim školama i drugim obrazovnim ustanovama, a 1936. godine oženio je Rodicu Burileanu.
Ponovno u Francuskoj
Od 1938. godine nastanio se u Parizu. Ionesco nastavlja avangardni put Alfreda Jarryja. Klasičnom poimanju kazališta suprotstavlja svoj "antiteatar", odbacujući svaku akciju, uzročnu povezanost, tradicionalne podjele i sheme.
Ionesco briše granicu između realnoga i fantastičnoga, između komičnoga i tragičnoga; tragično postaje smiješno, a smiješno se ponovno prelijeva u tragediju, pa u grotesku.
Na sceni osvjetljava ponajprije raspadanje građanske intime. Ostvario je karikaturu ljudske zapalosti u besmisao, koja se, donekle, može nazvati farsom. Likovi ostaju ispod razine poistovjećivanja s gledateljem, oni su marionete koje shematski oponašaju tuđe postupke.
Ionescoove drame donose neočekivanu tjeskobu pojave potpunoga ništavila, koju likovi svojim postupcima toliko žele izbjeći zaustavljajući se u ponavljanju izblijedjelih modela vladanja.
Kazališnu karijeru započeo je u zrelim godinama izvedbom drame Ćelava pjevačica (La Cantatrice chauve, 1950). Uslijedile su drame Lekcija (La Leçon, 1951), Stolice (Les Chaises, 1952), Žrtve dužnosti (Victimes du devoir, 1953), Jacques ili podložnost (Jacques ou la Soumission, 1955), Novi stanar (Le Nouveau Locataire, 1957), Ubojica bez pokrića (Tueur sans gages, 1959), Delirij u dvoje (Délire à deux, 1959), Nosorog (Rhinocéros, 1960), Zračni pješak (Le Piéton de l’air, 1962), Kralj umire (Le Roi se meurt, 1963), Žeđ i glad (La Soif et la faim, 1966), Macbett (1972), Čovjek s kovčezima (L’Homme aux valises, 1975).
Ionesco je isprva pisao kratke drame, jednočinke namijenjene malim kazališnim prostorima. U njima je razvio svoj odnos prema jeziku u smislu višestruke humorističke deformacije, koji će ostati najizrazitija značajka njegova prinosa avangardnomu kazalištu. Svoje je drame nazivao različitim imenima: 'antiteatar', 'komička drama', 'tragička farsa'.
