Eugène Ionesco, kralj Teatra apsurda

Francusko-rumunjski književnik i dramatičar Eugène Ionesco, rođen je na današnji dan, 26. studenog 1909. kao Eugen Ionescu u rumunjskom gradu Slatina. Otac mu je bio Rumunj, a majka Francuskinja grčko-rumunjskog porijekla.

Kao godina rođenja ponekad se navodi 1912, i to na Ionescov zahtjev jer je te godine umro njegov uzor, rumunjski dramatičar Ion Luca Caragiale.

Ionesco se ubrzo seli u Francusku, gdje provodi većinu svog djetinjstva. U Rumunjsku se vraća 1925. godine, kada uči rumunjski jezik.

Jedan je od glavnih predstavnika Teatra apsurda. Iznad ismijavanja najbanalnijih situacija, Ionescove drame opisuju na realan način samoću ljudi i beznačajnost egzistencije pojedinca.

Studirao francusku književnost na Filozofskome fakultetu u Bukureštu, a tijekom studija objavio je i svoje prvo književno djelo, zbirku pjesama Elegije za sićušna bića. Ubrzo se ženi studenticom filozofije Rodicom Burileano

Od 1938. godine nastanio se u Parizu. Ionesco nastavlja avangardni put Alfreda Jarryja. Klasičnom poimanju kazališta suprotstavlja svoj "antiteatar", odbacujući svaku akciju, uzročnu povezanost, tradicionalne podjele i sheme.

Ionesco briše granicu između realnoga i fantastičnoga, između komičnoga i tragičnoga; tragično postaje smiješno, a smiješno se ponovno prelijeva u tragediju, pa u grotesku.

Na sceni osvjetljava ponajprije raspadanje građanske intime. Ostvario je karikaturu ljudske zapalosti u besmisao, koja se, donekle, može nazvati farsom. Likovi ostaju ispod razine poistovjećivanja s gledateljem, oni su marionete koje shematski oponašaju tuđe postupke.

Ionescoove drame donose neočekivanu tjeskobu pojave potpunoga ništavila, koju likovi svojim postupcima toliko žele izbjeći zaustavljajući se u ponavljanju izblijedjelih modela vladanja.

Kazališnu karijeru započeo je u zrelim godinama izvedbom drame Ćelava pjevačica (La Cantatrice chauve, 1950). Uslijedile su drame Lekcija (La Leçon, 1951), Stolice (Les Chaises, 1952), Žrtve dužnosti (Victimes du devoir, 1953), Jacques ili podložnost (Jacques ou la Soumission, 1955), Novi stanar (Le Nouveau Locataire, 1957), Ubojica bez pokrića (Tueur sans gages, 1959), Delirij u dvoje (Délire à deux, 1959), Nosorog (Rhinocéros, 1960), Zračni pješak (Le Piéton de l’air, 1962), Kralj umire (Le Roi se meurt, 1963), Žeđ i glad (La Soif et la faim, 1966), Macbett (1972), Čovjek s kovčezima (L’Homme aux valises, 1975).

Ionesco je isprva pisao kratke drame, jednočinke namijenjene malim kazališnim prostorima. U njima je razvio svoj odnos prema jeziku u smislu višestruke humorističke deformacije, koji će ostati najizrazitija značajka njegova prinosa avangardnomu kazalištu. Svoje je drame nazivao različitim imenima: 'antiteatar', 'komička drama', 'tragička farsa'.

Nadahnuće za svoju prvu dramu Ćelava pjevačica dobio je pri pokušaju da nauči engleski jezik. Slijedeći neobuzdano trag Françoisa Rabelaisa i Alfreda Jarryja, stvara burleskne neologizme, zatim riječi lišene svake supstancije, svedene na zvuk, povezuje po zvuku, naznačuje pobjedu mehanike svakodnevnoga.

Odbacuje logički zaplet, odriče se razvoja značaja i ideje tradicionalne drame. Nasuprot njoj nudi svoje viđenje anarhičnih drama, koje prenose na scenu besmisao modernoga postojanja u svijetu u kojem vlada slučaj.

U drugoj fazi stvaralaštva (1951–54), njegove drame postaju kompleksnije, dekor u njima ima više važnosti. U Ubojici bez pokrića, Nosorogu i Zračnom pješaku, napisanima između 1957. i 1962., Ionesco se već udaljio od prikaza apsurdnoga svijeta iz svojih prvih djela.

U njima se pojavljuje junak pod imenom Béranger, svjesna ličnost u kojoj se može prepoznati autorov glas, osoba koja prenosi izričitu poruku protiv svijeta zapalog u banalnosti.

Ionesco se suprotstavio Brechtovoj dramaturgiji smatrajući je pukom didaktičkom ilustracijom određene ideologije.

U posljednjoj fazi stvaralaštva, prije no što je postao članom Francuske akademije (1970), tj. prihvaćen i slavljen, napisao je dramu Žeđ i glad, koja vrlo dobro očituje najdublje nepovjerenje prema svakomu pokušaju promjene svijeta. Takav tendenciozan aprioran stav doveo je do stagnacije u umjetničkom izrazu i do sudioništva s onim građanskim svijetom koji je na početku nesmiljeno izrugivao.

Kao i Shaw i Brecht, Ionesco je kazalištu doprinio i svojim teoretskim pisanjima. Uglavom je pisao s ciljem da ispravi kritičare koji njegova djela nisu razumjeli i time su loše utjecali na njegovu publiku. Čineći to, Ionesco je artikulirao načine na koje je on mislio da se moderno kazalište treba reformirati.

"Bilješke i protubilješke" je kolekcija Ionescovih pisanja, koja je sadržavala i razloge zbog kojih je počeo pisati za kazalište i režirati odgovore za svoje kritičare.

Ionesco je umro u Parizu 28. ožujka 1994. godine.