Pojavio se kasno kao dramski pisac, ali je stvorio "teatar apsurda"

Na današnji dan prije 30 godina, 28. ožujka 1994. u Parizu je umro slavni dramski pisac Eugène Ionesco, najznačajniji francuski dramatičar 20. stoljeća.

Rođen je u Slatini 26. studenog 1909. godine (a ne, kako to često biva, 1912.) pod imenom Eugen Ionescu u tadašnjoj Kraljevini Rumunjskoj, kao prvo dijete odvjetnika i administratora i kćeri francuskog željezničkog inženjera koji je tamo radio.

Preseljenje u Pariz i razvod roditelja

Godine 1913. mlada obitelj odlazi u Pariz jer je otac tamo želio doktorirati. Nakon što je Rumunjska ušla u rat u kolovozu 1916., otac se vratio u domovinu, gdje je ubrzo prekinuo sve veze s obitelji, podnio zahtjev za razvod i oženio se drugi put.

Ionesco je, tada šestogodišnjak, ostao u Parizu sa svojom mlađom sestrom i majkom, koja je marljivo uzdržavala sebe i djecu povremenim poslovima i donacijama svojih francuskih rođaka.

Bio je smješten u dječji dom kako bi mu majka mogla raditi, ali nije se uspio naviknuti. Od 1917. do 1919. on i njegova sestra živjeli su s zemljoradničkom obitelji u selu La Chapelle-Athenaise blizu Lavala (Mayenne), a u njegovom sjećanju bilo je to rajsko vrijeme. 

Povratak u Bukurešt

Godine 1925. brat i sestra otišli su živjeti s ocem u Bukurešt. Ovdje su, iako rođeni kao rumunjski državljani, morali naučiti rumunjski gotovo kao strani jezik i nisu imali nikakav odnos s maćehom (koja nije imala djece).

Godine 1926. Ionesco se posvađao sa svojim očito vrlo autoritarnim ocem, koji je prezirao sada već očite književne interese svog šesnaestogodišnjeg sina i želio od njega napraviti inženjera.

Ionesco se preselio kod svoje majke, koja se u međuvremenu vratila u Rumunjsku i našla pristojan položaj u Rumunjskoj narodnoj banci.

Godine 1928. započeo je studij francuskog jezika na Sveučilištu u Bukureštu. Ovdje je bio učenik Nicolaea C. Ionescua i došao je u kontakt s Emilom Cioranom i Mirceom Eliadeom. Nije dijelio njihove sklonosti prema nacizmu i rumunjskom fašizmu.

Upoznao je i svoju buduću suprugu Rodicu Burileanu, studenticu filozofije i prava iz utjecajne rumunjske obitelji. Također je puno čitao i pisao (na rumunjskom) poeziju, članke i književnu kritiku.

Nakon što je diplomirao 1934., predavao je francuski jezik u raznim školama i drugim obrazovnim ustanovama, a 1936. godine oženio je Rodicu Burileanu.

Između Rumunjske i Francuske

Godine 1938. Ionesco je osigurao doktorsku stipendiju u Francuskoj preko bukureštanskog Instituta Français, dijelom i kako bi izbjegao pritisak koji je bio na lijevim intelektualcima poput njega u sve totalitarnijoj Rumunjskoj.

Iz Pariza, koji je tada bio autoritet za sve intelektualne Rumunje, opskrbljivao je rumunjske časopise vijestima s pariške književne scene.

Nakon kapitulcije Francuske pred Njemačkom 1940., on i njegova supruga vratili su se u Rumunjsku, koja je u to vrijeme bila neutralna i relativno mirna, gdje je bio pozvan u vojnike, ali nije unovačen.

Godine 1942. ili 1943., nakon što se Rumunjska pridružila Njemačkoj u ratu protiv Sovjetskog Saveza 1941., Ionescoovi su se uspjeli vratiti u sada mirniju Francusku, gdje su trajno ostali (prvo u Marseilleu, zatim u Parizu).

Njihovo jedino dijete, kći Marie-France, rođena je tamo 1944. godine. Financijski im je išlo loše; Ionesco je radio kao lektor za jednog pariškog pravnog izdavača, gdje je ostao zaposlen do 1955. godine.

Unatoč dogotrajnom boravku u Francuskoj, državljanstvo je dobio tek 1950. godine. 

Ćelava pjevačica

Kao i Samuel Beckett, Ionesco je u kazalište došao jako kasno. Svoju prvu dramu, Ćelavu pjevačicu, napisao je tek 1948., a praizvedena je tek 1950. Režirao ju je Nicolas Bataille.

Izvedba je bila totalni krah i prošla je neopaženo sve dok par uspješnih kritičara i pisaca, među kojima su bili i Jean Anouilh i Raymond Queneau, nisu pohvalili predstavu.

Ionescova najranija, ali i najinovativnija djela su jednočine antidrame: Ćelava pjevačica (1950.), Poduka (1951.), Stolice (1952.) i Jacques ili pokornost (1955.).

Ti apsurdni skečevi, kojima je dao naziv "antikomadi" ili "antidrame" (fra. anti-pièce), opisuju moderan osjećaj otuđenosti, nemogućnosti i besmislenosti komunikacije s nadrealnom komičnom silom, parodirajući konformizam buržoazije i konvencionalnih kazališnih formi.

U njima Inoesco odbija konvencionalnu fabulu kao bazu, umjesto toga uzima njihovu dramsku strukturu iz akcelerirajućih ritmova i(li) cikličnih ponavljanja. Zanemaruje psihologiju i logički dijalog, time opisujući dehumanizirani svijet s mehaničkim, skoro lutkarskim likovima koji govore na non-sequituru.

Jezik postane sve rjeđi, s riječima i materijalnim objektima koji dobiju vlastiti život, povećavajući likove i stvarajući osjećaj opasnosti. 

Pročitajte još

Eugène Ionesco, kralj Teatra apsurda

Postaje slavan

S Neplaćenim ubojicom (1959., njegova druga velika, prava drama; prva je bila Amédée ili Kako ga se otarasiti), Ionesco je započeo istraživanje više podržanih dramskih situacija s više humaniziranih likova.

Od istaknutijih likova treba spomenuti Bérengera, koji je bio glavni lik u više Ionescovih drama, od kojih je zadnja Zračni pješak iz 1963.

Bérenger je poluautobiografski lik koji izražava Ionescovo čudenje i strepnju za otuđenost stvarnosti. On je komično naivan, čime zadobiva simpatiju publike. U Neplaćenom ubojici on susreće se sa smrću u obliku serijskog ubojice.

U Nosorogu on promatra svoje prijatelje kako se jedan po jedan pretvaraju u nosoroga dok on sam ostaje nepromijenjen protiv tog vala konformizma. Baš u ovoj drami, Ionesco silno izražava njegov strah prema ideološkom konformizmu, inspiriranoj usponom Željezne garde u Rumunskoj za vrijeme 1930-ih.

Kralj umire iz 1962. predstvlja ga kao kralja Bérengera I., lika prosječnog čovjeka koji se pokušava pomiriti s vlastitom smrću.

Ionescova kasnija djela dobila su znatno manju pozornost. Među ta djela spadaju i Žeđ i glad (1966.), Igre od krvoprolića (1971.), Macbett (1972., slobodna adaptacija Shakespeareovog Macbetha) i Ce formidable bordel (1973.).

Njegova Ćelava pjevačica još i danas igra u Théâtre de la Huchetteu, gdje je prvi put izvedena 1952.

Najvažnija djela: Ćelava pjevačica (La Cantatrice chauve, 1950), Lekcija (La Leçon, 1951), Stolice (Les Chaises, 1952), Žrtve dužnosti (Victimes du devoir, 1953), Jacques ili podložnost (Jacques ou la Soumission, 1955), Novi stanar (Le Nouveau Locataire, 1957), Ubojica bez pokrića (Tueur sans gages, 1959), Delirij u dvoje (Délire à deux, 1959), Nosorog (Rhinocéros, 1960), Zračni pješak (Le Piéton de l’air, 1962), Kralj umire (Le Roi se meurt, 1963), Žeđ i glad (La Soif et la faim, 1966), Macbett (1972), Čovjek s kovčezima (L’Homme aux valises, 1975).