Ivo Andrić jedan je od najistaknutijih književnika s prostora bivše Jugoslavije. Rodio se 9. listopada 1892. godine u Dolcu kraj Travnika. Rano je ostao bez oca, a s majkom se potom preselio u Višegrad, mjesto koje će mu kasnije postati inspiracija za najpoznatije djelo. U Višegradu je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Sarajevu. 1912. godine odlazi u Zagreb gdje upisuje studij filozofije i slavistike. Studirao je i u Beču i Krakovu. Sudjelovao je u revolucionarnim krugovima koji su se borili protiv austrougarske vlasti, radi kojih je 1914. godine uhićen. Nakon Prvog svjetskog rata nastavlja obrazovanje i počinje diplomatsku karijeru.
Kao diplomat, Andrić je radio u više europskih gradova. Živio je u Parizu, Madridu, Berlinu. Neposredno pred Drugi svjetski rat imenovan je veleposlanikom u Berlinu. Diplomatsku karijeru završava s početkom Drugog svjetskog rata. Preselio u se Beograd gdje je čekao kraj rata pišući.
U to je vrijeme napisao je svoja najpoznatija djela: Na Drini ćuprija, Travnička kronika i Gospođica. Pisao je brojne eseje i pripovijetke. Bavio se temama iz povijesti te uvrštavao likove različitih kultura i religija. Kroz djela je opisivao i komentirao društvene i političke odnose, posebno u Bosni i Hercegovini. U obrazloženju dodjele Nobelove nagrade 1961. godine stoji kako mu se dodjeljuje zbog "epske snage kojom oblikuje motive iz povijesti svoje zemlje".
Umro je 1975. godine, nekoliko godina nakon što se povukao iz poslovnog i umjetničkog života. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.
