Njegove 'Vlati trave' postale su svojevrsnom svjetovnom Biblijom

Walt Whitman, jedan od najznačajnijih pjesnika u povijesti američke književnosti, preminuo je na današnji dan, 26. ožujka 1892. u New Jerseyju.

Potekao iz skromne farmerske obitelji, a školu je napustio u dvanaestoj godini života.

Do svoje 36. godine, od čega je 24 godine radio uglavnom u izdavaštvu (kao slagar, novinski prodavač, novinar pa urednik), napisao je dvanaest pjesama koje su bitno utjecale na američku, ali i svjetsku književnost.

Sakupio ih je u zbirku te o vlastitu trošku objavio 1855. (bez imena autora ili izdavača, ali sa slikom na naslovnici na kojoj izgleda poput satira) i nazvao Vlati trave (Leaves of Grass).

Nakon drugoga, prerađenoga i proširenog izdanja (1856) uslijedilo je još pet izdanja i pritom je svakomu dodavao još pjesama, prateći i komentirajući događaje oko sebe, poput onih iz građanskoga rata, ali i ispovijedajući osobna iskustva.

Objavio je Sabrane pjesme i prozu (The Complete Poems and Prose, 1888), zajedno s osmim izdanjem Vlati trave, a deveto, autorizirano izdanje zbirke objavljeno je 1892.

Whitman je u pjesništvu nastojao izmijeniti i nadići tradicionalnu epiku i zadane estetske oblike te postati glasom same Amerike, njezina čovjeka u potrazi za smislom života unutar ustanova što ga potiskuju i otuđuju, ali i dočarati rapsodičan ritam američkoga prostora.

Njegovo viđenje Amerike monumentalističko je i junačko, on slavi njezinu duhovnost i rast. Idejno blizak tzv. transcendentalistima (kao što je Ralph Waldo Emerson), slavio je prožimanje čovjeka i prirode i čovjekovu muževnu snagu.

Uoči svoje smrti bio je popularniji u Europi nego Americi, i to ne kao pjesnik, nego kao simbol američke demokracije. Njegovo slavljenje obična malenoga čovjeka i ruralnoga života smatralo se idealističnim i proročkim; njime je nadahnuo europske mislioce i pjesnike, razočarane ishodom Francuske revolucije.

O, kapetane, moj kapetane

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.

Pročitajte još

Na današnji dan rođen je jedan je od najpoznatijih američkih pjesnika

Srodan romantičarima po subjektivnosti izričaja i demokratskim idejama (prozni zapisi Demokratski vidici – Democratic Vistas, 1871), njegov utjecaj na europske pjesnike na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće (npr. na É. Verhaerena, V. V. Majakovskoga, T. Ujevića i druge) sličan je utjecaju što su ga izvršili E. A. Poe i G. G. Byron.

No u XX. stoljeću utjecao je i na pokret bitnika (Allen Ginsberg, Jack Kerouac; bitnik), te na antiratno pjesništvo Adrienne Rich i Garyja Snydera.

Pjesnik Ezra Pound rekao je da Whitman ne pjeva o Americi, već on jest Amerika, a kritičar Harold Bloom da su korijeni američkoga identiteta bolje izraženi u njegovu pjesništvu nego bilo kojem drugom tekstu o američkome identitetu.

Unijevši nov duh, kako s obzirom na metriku (slobodni stih i rapsodičan izričaj) tako i na tematiku (poetsko ja koje je postalo glasom Amerike), Whitman je u XX. stoljeću postao američkom pjesničkom ikonom, a zbirka Vlati trave postala je svojevrsnom američkom svjetovnom Biblijom.