"Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive."

Augustin Tin Ujević, hrvatski pjesnik, esejist, književni kritičar, prevoditelj, jedinstveni genij jezika i stiha, preminuo je na današnji dan, 12. studenog 1955. godine u Zagrebu.

Tin Ujević rođen je u Dizdara kuli u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine, a njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena.

Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Jerka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.

U Vrgorcu je završio i prvi razred osnovne škole, a u drugom razredu njegova obitelj preselila se u Imotski gdje mu je otac premješten u gradsku pučku školu i gdje Tin nastavlja školovanje. Nakon Imotskoga obitelj se preselila u Makarsku gdje Ujević završava osnovnoškolsko obrazovanje.

Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). 

Godine 1909. Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu.

Te iste godine, u ožujku, objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu Mlada Hrvatska, a u listopadu mu je u istome časopisu objavljen sonet "Hrvatskim mučenicima".

Svoj život posvetio je književnosti, s onu stranu građanskih konvencija i karijere, a posjedovao je neiscrpnu erudiciju, kojom je prožet sav njegov ogromni opus.

Najvažnije Ujevićeve knjige poezije su sljedeće: Lelek sebra, Kolajna, Auto na korzu, Ojađeno zvono, Rukovet, Žedan kamen na studencu, Mamurluci i pobješnjela krava, Mudre i lude djevice (pjesničke proze), te knjie eseja: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa.

Živio je u Parizu, Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. U Zagrebu, Ujević i umire 1955. godine.

Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. 

S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene.

Započeo je u okvirima Matoševe poetike, a prva je faza obilježena akcenatsko-silabičkim stihom, strogim formama i pasatističkim motivima, nerijetko povezanima s temom ugrožene domovine i religioznom simbolikom.

Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba. 

Pročitajte još

"Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati"

Zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije.

Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru).

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

S svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena,
I svi ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša je krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti samo o mojoj biti?

Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam piljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajan u braći.

OPŠIRNIJE