Nedžad Ibrišimović, bh. književnik i likovni umjetnik, rođen je 20. listopada 1940. godine u Sarajevu. U trećoj godini života je ostao bez oca i s majkom odlazi u Žepče, gdje završava osnovnu školu.
Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primijenjene umjetnosti, smjer kiparstvo i završava je 1961. godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine.
Bio je urednik u listovima Naši dani i Oslobođenje, jedno vrijeme bio je nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu izravno se uključio u obranu zemlje. Na Dobrinji je organizirao KZB Preporod koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva.
Bio je ćlan Udruge likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1982. godine. Od 1982. do 2000. imao deset samostalnih izložbi. Bio je predsjednik je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001. godine, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost "Život".
Objavljivao je prozu, drame i pjesme. Istaknuo se knjigama priča Kuća zatvorenih vrata (1964), Priče (1971), Živo i mrtvo (1978), Nakaza i vila (1986), Kuća bez vrata i druge priče (1989), Bio jednom jedan (2000) i romanima Ugursuz (1968), Karabeg (1971), Braća i veziri (1989), Vječnik (2005), El-Hidrova knjiga (2011).
Autor je osebujnih proza Bog si ove hefte (1980), Zmaj od Bosne (1980), Dva dana u Al-Akaru (1990), Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992).
Prevođen je na albanski, češki, engleski, turski, francuski, španjolski, njemački i talijanski jezik. Nakon izlaska iz tiska remek djela Vječnik, Društvo pisaca Bosne i Hercegovine ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu.
Umro je 15. rujna 2011. godine u Sarajevu u 71. godini života.
