Navršilo se 235 godina od rođenja velikog pjesnika i pustolova

Na današnji dan prije 235 godina, 22. siječnja 1788. u Londonu je rođen Lord Byron, jedan od najznačajnijih engleskih i svjetskih pjesnika.

Podrijetlom plemić, član Gornjega doma, George Gordon Byron odmah je zamijećen kao govornik.

Premda hrom, zbog privlačne vanjštine i nesputane osobnosti bio miljenik društva.

Brak sa sestričnom i brza rastava (1815) uznemirili su englesko plemstvo krutih nazora. Klevete, politički skandali, usto i negativne kritike njegove prve zbirke Sati dokolice (Hours of Idleness, 1807), na koje je odgovorio žestokom satirom Engleski bardovi i škotski kritičari (English Bards and Scotch Reviewers, 1809), pridonijeli su tomu da domovinu definitivno napusti 1816.

Proputovao je Portugal, Španjolsku, Švicarsku, Italiju, Albaniju, Grčku, Tursku i Bliski istok. Protjeran iz Italije zbog potpomaganja karbonara, prebacio se u Grčku, gdje je podupirao nacionalni oslobodilački pokret i umro među ustanicima. Byron je najistaknutiji engleski romantičar, ujedno i simbol europskog prevratničkog romantizma.

Jednoj gospi

Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet‘ kob što mu je data.

Al‘ iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg‘ što sam znao.

Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.

Utjecaj njegova pjesništva i života širio se Europom kao novi osjećajni odnos prema stvarnosti, a to su pratile i goleme naklade njegovih djela. U svojim pjesmama i dramama Byron idealizira autentičnost primitivnih, ljepotu netaknute prirode, borbu jakog pojedinca za vlastitu samobitnost nasuprot općim težnjama industrijalizacije i komercijalizacije građanskog društva.

Glavna su mu djela epske pjesme Hodočašće Childea Harolda (Childe Harold’s Pilgrimage, 1812–18), Đaur (The Giaour, 1813), Gusar (The Corsair, 1814), Opsada Korinta (The Siege of Corinth, 1816), Chillonski uznik (The Prisoner of Chillon, 1816) itd., dok kritika danas najviše cijeni spjev Don Juan (16 pjevanja, 1819–24), ponajviše zbog miješanja romantične sjete s ironičnim odmakom, duhovitošću i britkom satirom.

Ogorčen zbog izgnanstva, Byron u pjesničkoj drami Manfred (1817), u kojoj se ugledao na Goetheova Fausta, zaokružuje "bajronski lik" dodavši mu još i titansku snagu.

Mračan mi duh je

Mračan mi duh je – o, brzo strune
Harfe dotakni da čujem njih;
Nek blagi zvuci uši mi pune
Uz prsta tvojih dodir tih.

Ako još nada puni grudi meni,
Taj zvuk će je izmamit znati,
Ako još suza ima u zjeni,
Poteći će, i bol će stati.

Nek trzaj bude dubok i snažan,
Nek vedra nota ne bude prva;
Minstrele, čuj me, plač mi je važan
Prije neg' bol mi srce shrva,

Jer tuga je odnjihala njega
I duga, nijema bol i nesan,
Sad spoznat najgore od svega
Mora, i puknut – il' rodit pjesan.

U Manfredu, glavnom junaku istoimene drame, koji osjeća neku zagonetnu krivnju i nesavladiv je u htijenju da postigne zaborav, engleska je javnost prepoznala pjesnika te ga je zbog toga čak proglasila osnivačem "satanske" pjesničke škole. lako je pronio svijetom glas romantičkog junaka, Byron ostaje vjeran klasicističkim uzorima i u tom duhu piše niz drama.

Od drama u stihovima, pored Manfreda, najvažnije su Kain (Cain) i Marino Faliero (obje 1821). Byron je snažno utjecao na romantičare poput Puškina, Mickiewicza i djelom na Goethea.

Godine 1824. Byron piše XV. i XVI. pjevanje Don Juana i pjesmu Na današanji dan navršavam 36-u godinu (On this Day I Complete My Thirtysixth Year). Pjesma je napisana 22. siječnja, a već 19. travnja Byron umire od groznice koju je dobio desetak mjeseci ranije.

Byronovo tijelo preneseno je u Englesku. Pokopan je u Hucknellu, malom selu blizu Newstead Abbeya.