Giosuè Carducci - prvi talijanski književni nobelovac
Giosuè Carducci, prvi talijanski nobelovac za književnost, preminuo je na današnji dan prije 115 godina, 16. veljače 1907. u Bologni.
Carducci je rođen 27. srpna 1835. godine u Val di Castellu, a Nobelovu nagradu dobio je 1906. godine.
Od 1860. radio je kao profesor na Sveučilištu u Bologni, gdje je odgojio nekoliko naraštaja vjernih sljedbenika. Kao pisac i kao pjesnik zastupao je povratak domaćoj klasicističkoj tradiciji - uzorima Petrarke Parinija, Foscola - polemizirajući sa zakašnjelim sljedbenicima Manzonija i epigonskim romantizmom.
U tom je smislu težio i korjenitoj metričkoj obnovi talijanskog pjesništva, po uzoru na grčke i rimske skice. Carducci se nadahnjivao italskom, rimskom i talijanskom poviješću, zato ga je Croce nazvao "pjesnikom historije", branio je nesputanu, slobodnu misao (Himna Sotoni), a u antičkoj starini nalazio je idealno suglasje između nužnosti slobode.
Aniji
Kucam o zatvoreni tvoj prozor, a procvalom granom,
Što su joj cv'jećci modri kao i oči ti, Annie.
Gledaj: treptavih zraka poljubilo osm'jehom sunce
Oblak; reklo je njemu: "Oblače b'jeli, pust' me!"
Slušaj: vjetar s planine uz šumore pozdravlja svježe
Na moru jedro; veli: "Jedrašce b'jelo, plovi!"
Motri: na procvalu krušku s nebesa se vlažnijeh spušta
Ptica; cvrkutom kaže: "Crvena biljko, diši!"
Silazi iz misli sad mi poezija, boginja vječna,
U grud; stoji je vika: "Matoro srce, kucaj!"
A srce poslušno moje u vilinje oči ti krupne
Na glas taj gleda; zove "Djevojko slatka, pjevaj!"
(Preveo Vladimir Nazor)
Protivnik klerikalizma, mraka i tiranije, bio je pjesnik sunčanih krajolika rodnoga toskanskog zavičaja i njegovih ljudi, lirik profinjena ukusa i muževne vedrine kojom je reagirao na obiteljske boli i javne poroke.
Braneći rijetkim zanosom svoja umjetnička i politička uvjerenja, kojih se progresivnost postepeno sužava s afirmacijom građanstva kao hegemona u ujedinjenoj Italiji, Carducci je negirao polovičnosl i oportunizam, a smisao života vidio u neprekidnoj afirmaciji čovjekove slobode i dostojanstva.
Zbirke pjesama izlaze mu ovim redom: Mladenačke pjesme (Odi Juvenilia), Vedre i ozbiljne pjesme (Levia Gravia), Jambi i epode (Giambi ed Epodi), Novi stihovi (Rime nuove), Barbarske ode (Odi barbare), Rime i ritmovi (Rime e ritmi).
U ranim zbirkama Mladenačke pjesme i Lake teške stvari (1861–71) slavi moralni idealizam i potiče antički duh kao zalog obnove. Zbirka se završava znamenitim Hvalospjevom Sotoni (1863). Jambi i epodi (1867–79) sarkastično se okomljuju na papinsku svjetovnu vlast.
Zimsko sunce
U samotnoj duše moje studeni
Rađa se slatka prikaza
I taknuti odmah lome se oblaci
Tuge i iščezavaju.
S radosti modre već se obnavlja
Misao svaka: osjećam
Nutarnjim žićem da duh struji mi:
Tvrdi led duše topi se.
S gibljivog vrha ugodnih utvara
Prijašnja čuvstva prodiru
Potocima svježim suza silaze
Dolje po sjeni dosade.
Silaze žamorom, koji izazivlje
Odjeke stare ljubavi,
Žuborom vode, što po obali
Cvijeće iz sna probudi.
Silaze i bistri potok stvaraju,
U kojem žalo i stabla
I brijezi i drhtav osmijeh uzduha
Mirno se širom ogleda.
Ti na vršku mutnog bivstvovanja
Uzlaziš, slatka prikazo;
I ispod čiste zrake gledaš gdje
Protiče potok duševni.
U velikoj zbirci Nove pjesme (1861–87) politička žestina smiruje se u vedrijem pogledu na prirodu, sjetu, ljubav i divljenje pjesničkim veličinama antike i renesanse.
Barbarske ode (objavljene 1877., 1882. i 1889) pjesnikovo su remek-djelo antiromantičnoga nadahnuća, inovativno zbog transpozicije antičke metrike u talijanski stih. Značajke su im doživljaj prirode, divljenje antičkome Rimu i domoljublje.
Posljednja zbirka, Rime i ritmovi (1887–98., objavljena 1899), prebire po već poznatim motivima.
Polemički, književnokritički i politički spisi okupljeni su u zbirkama Pepeo i iskre (Ceneri e faville) te Ispovijesti i bitke (Confessioni e battaglie, 1861–1901).
Kao kritičar obogaćuje postupke historicističke kritike u djelu O razvoju narodne književnosti (Dello svolgimento della letteratura nazionale, 1868–71).
Fantazija
Zboriš: a duša, uz mirno popuštanje
Glasa ti zvuku, čitava se predaje
Govora tvoga umiljatim valima
i k tuđe, kraju odlazi.
Toplinom plovi sunca, koje zapada
Dok osmijeh njegov raji modre pustoši:
Bijele ptice polijeću nad morem;
Prolaze zeleni otoci.
Hramovi sjaje na strmim vrhuncima
Ko mramor bijeli u čas rujna sumraka.
Na žalima su čempresi zatreptali.
I guste mirte mirišu.
Daleko miris s vjetrom slanim putuje
I miješa se s tromom pjesmom mornarskom,
Dok lađa, stignuv ispred luke, s jarbola
Već spušta jedra crvena.
U drugu redu niz akropolu
Djevojke. Nose lijepe bijele peplove;
Vijenac na glavi, a u ruci lovorje.
Pružajuć ruke pjevaju.
Usadiv koplje u pijesak rođeni
Na kopno skače čovjek sjajna oružja.
Je li to Alkej, koji se iz bojeva
Djevama vraća Lezbijskim?
(Preveo Vladimir Nazor)
