Autor kojem je "Ime ruže" donijelo svjetsku slavu
Jedan od najznačajnijih književnika 20. stoljeća, Umberto Eco, rođen je na današnji dan prije 90 godina, 5. siječnja 1932. u Alessandriji, u talijanskoj regiji Piemonte.
Njegovi preci su uzeli prezime Eco, što je akronim za ex caelis oblatus ("poklon odozgo", tj. "poklon od Boga"). Odrastao je u regiji (Piemonte) na koju je više utjecala francuska nego talijanska kultura.
Na nagovor svoga oca započinje studij prava na torinskom sveučilištu. Prekida studij prava i nasuprot očevoj volji započinje studij srednjovjekovne filozofije i literature a doktorirao je 1956. na temi o Tomi Akvinskom.
Nakon svoga rada iz područja srednjovjekovne književnosti Estetski problem u sv. Tome (Il problema estetico in S. Tommaso D’Aquino, 1956), 1960-ih bio je među vodećim sudionicima rasprave o kulturi neoavangarde kojoj je teorijski pridonio knjigom Otvoreno djelo (Opera aperta, 1962), primjenjujući teoriju informacije na pitanja dijalektičkih odnosa djela (moderne) umjetnosti i neograničenosti tumačenja.
Bavio se analizom kulturnih pojava, od masovne i trivijalne do tzv. visoke književnosti u Apokaliptičari i integrirani (Apocalittici e integrati, 1964), te aktualnim događajima i običajima u Minimalni dnevnik (Diario minimo, 1963), S periferije carstva (Dalla periferia dell’impero, 1976), Sedam godina žudnje (Sette anni di desiderio, 1983) i dr.
Kritički je razmatrao europske i svjetske književno-teorijske pravce. Medijski nazočan kao svestran publicist, međunarodni ugled stekao teorijskim raspravama: Odsutna struktura (La struttura assente, 1968), Rasprava o općoj semiotici (Trattato di semiotica generale, 1975), Znak (Segno, 1980), Semiotika i filozofija jezika (Semiotica e filosofia del linguaggio, 1984).
Estetska pitanja te osobito pragmatiku i tumačenje teksta razmatrao je u knjigama Oblici sadržaja (Le forme del contenuto, 1974), Čitatelj in fabula (Lector in fabula, 1979), Granice tumačenja (I limiti dell’interpretazione, 1990).
Svjetski glas stekao je romanom Ime ruže (Il nome della rosa, 1980), gdje dolazi do izražaja vješt spoj konvencija i stereotipa te književno poznavanje vrijednosti srednjovjekovlja.
Roman Ime ruže kasnije je imao svoju filmsku verziju sa Seanom Conneryem u glavnoj ulozi. I roman i film donijeli su Umbertu Ecu svjetsku slavu.
Roman govori o redovniku koji istražuje seriju ubojstava koja su povezana sa samostanskom knjižnicom. Ecova glavna zasluga je prevođenje i objašnjenje srednjovjekovnih kontraverzi i krivovjerja na jedan moderan jezik što je čitatelj mogao razumjeti bez da je bio teolog.
Na kraju romana tu je samo redovnik koji svojim pokušajima pokušava obnoviti knjižnicu s ostatcima knjiga koje su preživjele požar i baš ti ostatci stvaraju značenje.
Uslijedili su romani Foucaultovo njihalo (Il pendolo di Foucault, 1988), Otok prethodnoga dana (L’isola del giorno prima, 1994), Baudolino (2000), Tajanstveni plamen kraljice Loane (La misteriosa fiamma della regina Loana, 2004), Praško groblje (Il cimitero di Praga, 2010), Nulti broj (Numero zero, 2015).
Uslijedile su rasprave poput Potraga za savršenim jezikom u europskim kulturama (La ricerca della lingua perfetta nella cultura europea, 1993), Šest šetnji pripovjednim šumama (Sei passeggiate nei boschi narrativi, 1994), Kant i kljunaš čudnovati (Kant e l’ornitorinco, 1997), Otprilike isto: iskustva prevođenja (Dire quasi la stessa cosa: esperienze di traduzione, 2003), Povijest ljepote (Storia della bellezza, 2004), Rakovim korakom: vrući ratovi i medijski populizam (A passo di gambero: guerre calde e populismo mediatico, 2006), Povijest ružnoće (Storia della bruttezza, 2007), Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni eseji (Costruire il nemico e altri scritti occasionali, 2011).
Književnim znanjem i spisateljskom vještinom Eco je postao jednom od intelektualnih ikona zapadne kulture potkraj XX. stoljeća.
Eco je svoje posljednje godine proveo u Milanu. Njegova privatna knjižnica sastojala se od više od 30 000 knjiga. Radio kao profesor na bolonjskom sveučilištu i redovno je pisao u L'Espressu svoju kolumnu pod nazivom "La Bustina di Minerva".
Od 1985. Umberto Eco je dobio preko 30 počasnih doktorata diljem svijeta. Umro je u Milanu, 19. veljače 2016 godine.
''Došao sam do zaključka da je cijeli svijet enigma, bezopasna enigma koja je učinjena strašnom našim ludim pokušajima da je interpretiramo kao da skriva neku temeljnu istinu.''
''Ljudi nikada nisu tako potpuno i entuzijastično zli kao kada djeluju iz svojih vjerskih uvjerenja.''
''Odsutnost je za ljubav ono što je vjetar za vatru: gasi maleni plamen, ali raspaljuje veliki.''
''Što je ljubav? Ne postoji ništa na svijetu, ni čovječje ni đavolje, ni štogod drugo, što smatram većim osumnjičenikom od ljubavi, jer ona prodire u dušu više od ičega. Ne postoji ništa što toliko ispunjava i veže srce kao ljubav. Stoga, ne posjedujete li oružje kojim je možete ukrotiti, duša kroz ljubav uranja u dubok bezdan.''
''Svi pjesnici pišu lošu poeziju. Loši pjesnici je objavljuju, dobri je spaljuju.''
''Ljubav je mudrija od mudrosti.''
''Ne možeš pobjeći od beskraja, bijegom u neki drugi beskraj, ne možeš pobjeći od istovjetnog obmanjujući se da možeš pronaći različito.''
''Melankolija u krvi nije mutan talog nego najbolji vinski cvijet, ona stvara heroje jer budući da graniči s ludošću, potiče čovjeka na najsmionija djela.''
''Pravi heroj je uvijek heroj greškom; on sanja da bude iskrena kukavica kao i svi drugi.''
''Što je život, ako nije sjena prolaznog sna?''
''Ulazak u roman je poput odlaska na uspon u planine: morate naučiti ritam disanja, steći tempo, inače ćete prestati odmah na početku.''
''Ništa više uplašenom čovjeku ne daje hrabrosti kao tuđi strah.''
''Luđaci i djeca uvijek govore istinu.''
''Imamo ograničenje, vrlo obeshrabrujuće, ponižavajuće, a to je smrt.''
''Gdje drugdje? Pripadam izgubljenoj generaciji i ugodno mi je samo u društvu drugih izgubljenih i usamljenih.''
''Kada čovjek prestane vjerovati u Boga, to ne znači da je prestao vjerovati u bilo što. On onda vjeruje u svašta.''
''Izdavački mit je da ljudi hoće čitati lake stvari.''
