"Doći će smrt i imati će tvoje oči"

Cesare Pavese, talijanski pjesnik, romanopisac, književni kritičar i prevoditelj, na današnji je dan potražio neko bolje mjesto za svoju umornu dušu.

Naime, počinio je samoubojstvo prevelikom dozom barbiturata u hotelskoj sobi, 27. kolovoza 1950. u Torinu – u okolnostima identičnim onima kakve je opisao u svom djelu Tra Donne Sole.

Rođen je 9. rujna 1908. u mjestu Santo Stefano Belbo, u provinciji Cuneo, gdje su mu roditelji svake godine provodili ljetne praznike.

Nakon studija književnosti u Torinu, živio je prevodeći djela engleskih i američkih autora na talijanski.

Zbog antifašističke aktivnosti bio je prognan u Kalabriju (1935–36), gdje je počeo pisati dnevnik Umijeće življenja (Il mestiere di vivere, 1952).

Nakon godine dana se vratio u Torino i počeo raditi za izdavačku kuću Einaudi, gdje je neumorno prevodio i kritički pratio američke i engleske autore (Američka književnost i drugi eseji – La letteratura americana e altri saggi, 1951).

Izbijanjem rata mobiliziran je u talijansku vojsku, ali je zbog astme mjesece proveo u vojnoj bolnici. Patio je i od teških oblika depresije.

Doći će smrt i imati će tvoje oči

Doći će smrt i imati će tvoje oči –
ta smrt što nas salijeće
od jutra do večeri, besana
i gluha, kao stara grižnja savjesti
ili besmislena mana. Tvoje oči
biće uzaludna riječ,
prigušen krik, muk.
Vidiš ih tako svakog jutra
kada se nadnosiš nad sobom
u ogledalu. O draga nado,
tog dana i mi ćemo znati
da je život i ništavilo.

Za svakoga smrt ima pogled.
Doći će smrt i imati će tvoje oči.
Bit će poput ispravljanja mane,
kao zurenje u ogledalo
iz koje izranja mrtvo lice,
kao slušanje zatvorenih usta.
Sići ćemo u bezdane nijemi.

Kada su njemačke snage okupirale Torino 1943. godine, većina njegovih prijatelja je pobjegla u šumu i priključila se partizanima.

Pavese se također sklonio iz grada, ali nije sudjelovao u borbama. Nakon rata Pavese se priključio Komunističkoj partiji Italije i radio za njeno službeno glasilo L’Unità.

Podvojen između konkretnog angažmana i egzistencijalne krize suvremenoga čovjeka, postao je simbolom talijanskog poslijeratnog intelektualca. Prvom zbirkom pjesama Rad umara (Lavorare stanca, 1936) najavio je svoje ključne teme.

Poetičku osnovu 'pjesme-pripovijetke', kojom se izdvojio iz naraštaja hermetičara, zamijenio je subjektivnim lirskim izrazom 'pjesme-slike' u drugoj pjesničkoj zbirci (Doći će smrt i imat će tvoje oči – Verrà la morte e avrà i tuoi occhi, 1951), s trajnom temom samoubojstva.

U romanima je slijedio simbolički realizam (Tvoji krajevi – Paesi tuoi, 1941; Drug – Compagno, 1947; duologija Prije nego što se pijetao javi – Prima che il gallo canti, 1948., koja sadrži Tamnicu – Carcere i Kuću na brijegu – La casa in collina, i dr.).

Najpoznatiji mu je roman Mjesec i krijesovi (La luna e i falò, 1950). O odnosu mita i povijesti pisao je u antropološkom i psihoanalitičkom ključu u lirskoj prozi Dijalozi s Leukotejom (Dialoghi con Leucò, 1947).

Posmrtno objavljena djela: Pripovijetke (Racconti, 1960), Pisma (Lettere, 1966) i Ciau Masino (1968).

Noćna uživanja

Zastajemo i mi da udahnemo noć
U trenu kada vjetar najžešće briše:
ulice su od njega hladne a svi mirisi nestali;
Nosnice se dižu prema lelujavoj svjetlosti.

Svi mi imamo neku kuću koja u mraku čeka
Da se vratimo; neka žena nas čeka u mraku
Ništa ne zna o vjetru žena koja spava
I diše; toplina njenog tijela
To je toplina krvi koja šapuće u nama..

Umiva nas ovaj vjetar što stiže s kraja
Ulica zinulih u noći; lelujava svjetlost
I naše stisnute nosnice
Glože se gole. Svaki miris je jedno sjećanje
Izdaleka kroz mrak došao je ovaj vjetar
Što se obrušava na grad: preko brda i livada
Gdje je i trava topla od sunca
A zemlja pocrnjela od vlage. Naše sjećanje
Opor je miris, neznatna blagost
Rasporene zemlje koja zimi ispušta
Dah svojih bezdana. Svaki je miris
Izvjetrio u noći, a u gradu samo nas oplakuje vjetar.

Vratit ćemo se noćas ženi koja spava,
Prozeblim prstima tražit ćemo njeno tijelo,
A neka toplina iznenadit će nam krv, toplina zemlje
Pocrnjele od vlage: dah života.
I ona je topla na suncu i sada otkriva
U svojoj nagosti najugodniji život,
Koji danju nestaje, a ima ukus zemlje…