Na današnji dan prije 130 godina, 8. siječnja 1896. u Parizu je preminuo francuski pjesnik i esejist Paul Verlaine.
Rođen je 30. ožujka 1844. u Metzu, a od 1851. živio je u Parizu, gdje se priključio parnasovcima, te sudjelovao u pjesničkom pokretu tzv. zutista, preteča simbolizma.
Nakon poznanstva s Arthurom Rimbaudom 1871. odao se nemirnu životu, a zbog pokušaja ubojstva Rimbauda (pri jednoj svađi) 1873–75. bio je u zatvoru.
Potom je radio kao nastavnik u Engleskoj i kod isusovaca u Rethelu; 1881. vratio se u Pariz i živio uglavnom bohemski.
U prvoj zbirci poezije, Saturnijske pjesme (Poèmes saturniens, 1866), pokazao utjecaj Victora Hugoa, Alfreda de Musseta, parnasovaca, osobito Lecontea de Lislea, te Charlesa Baudelairea, ali i osobnije motive ljubavne melankolije.
Romace bez riječi
Sve jače srce plače,
Ko kiša povrh grada;
Što bol i sjeta znače
Što muče me sve jače?
O blagi šume kiše
Po zemlji i po krovu!
Sve dosade je više,
O tiha pjesmo kiše!
Razlog plaču nema,
U srcu što se trza!
Zar izdaja se sprema?…
Toj tuzi razlog nema.
Iste preokupacije dijeli i zbirka Otmjene svečanosti (Fêtes galantes, 1869), nadahnuta larpurlartizmom, u kojoj su osobni osjećaji uokvireni profinjenim evokacijama prizora i likova iz talijanske komedije dell’arte te pastoralnih djela slikara XVIII. stoljeća u stilu rokokoa.
Zbirka Dobra pjesma (La Bonne chanson, 1870) tematizira ljubavnu sreću i snove o bračnom životu s prikazom supruge kao spasitelja od nemirna života.
Intimno prijateljstvo s Rimbaudom znatno je utjecalo na zbirku Romance bez riječi (Romances sans paroles, 1874), u kojoj osobitu pozornost pridaje melodičnosti i prozodijskim eksperimentima. Povratak katoličanstvu nadahnuo je pak zbirku Mudrost (Sagesse, 1874).
U daljnjem razdoblju stvaralaštva postupno je stjecao književni ugled, premda mu se inspiracija iscrpljivala u bohemskom životu po kavanama Latinske četvrti.
Tada je objavio pjesmu Pjesničko umijeće (Art poétique, 1882), u kojoj je sročio svoju poetiku i preporučio uporabu neparnoga stiha te napuštanje rime u korist asonancije. Pjesma je postala svojevrstan manifest simbolizma zagovarajući melodičnost poezije.
Uslijedile su zbirke Nekad i sad (Jadis et Naguère, 1884), Ljubav (Amour, 1888) i Usporedo (Parallèlement, 1889). U prvoj je uglavnom okupio prije napisane pjesme, druga sadrži niz novih vjerski nadahnutih pjesama te tužaljku za učenikom Lucienom Létinoisom (s kojim je također imao aferu); u toj je zbirci vidljiv utjecaj Alfreda Tennysona.
