Nakon silnih upozorenja na mogućnost novih poplava i bujica, građani su prepušteni sami sebi. Izvještaji govore kako se mnogi od njih žale da su prepušteni sami sebi. Država se ipak najbolje snalazi u prikupljanju donacija.
Možda bi se odgovor na pitanja zašto se na našim cestama luđački vozi i zašto se toliko gine na cestama mogao skrivati u razlozima velike policijske akcije u Sarajevu. Pala je velika skupina koja je sređivala polaganje vozačkog. To je velika škola za sve – kroz život u ovoj zemlji može se voziti samo sa štelama i sređivanjima. Pa makar nekog koštalo i života.
A u živote se kune privatna televizija koja nije postigla dogovor s javnim poduzećem oko emitiranja programa. Prepucavanja o tome tko više voli ovu zemlju i tko udara na patriotizam ukidajući program su obična sapunica.
Milorad Dodik, zanesen svojom umišljenom važnošću za ovu planetu, iako uspravan a u biti sagnut do poda, pretjerao je s dodvoravanjima u Izraelu pa je rekao kako u tu zemlju treba vratiti Hagadu. Hagada, zna to i Izrael, tamo nikad nije bila.
Bitno je da se priča.
Iz Strasbourga stiže rezolucija o BiH. Nitko je ne čita i ne prevodi jednako. Svatko vidi ono što mu odgovara.
U drugom izvješću, nevezanom za političke vratolomije, govori se o užasnom stanju ljudskih prava u BiH. Tako su zatvorenici vezani u luđačke košulje dok se u izvješću spominje da je jedna žena bila godinama vezana za krevet. Na ovo i sve druge gadosti nitko nije reagirao. Nitko nikog nije ni pitao da reagira.
Javnost se još uvijek zabavlja kuknjavom oko patriotizma u daljinskom upravljaču.
Zabavljaju nas i nagađanja oko kandidatura za Predsjedništvo BiH. Dok srpske i hrvatske stranke šute, pred bošnjačko biračko tijelo nižu se imena. Sad se šuška da bi kolektivni molitelj, Sanin Musa, mogao biti kandidat za člana Predsjedništva. Možda privuče više ljudi nego za molitvu i možda među njima bude više onih koji razumiju od onih sljedbenika koji su sletjeli iz Amerike pa poletjeli prema Širokom Brijegu.
Oni koji ne vide da bi bračni par mogao izvući SDA ili da postoji neki as iz rukava, prizivaju Fadila Novalića da iz zatvora krene u utrku.
Čini se kako će ovogodišnji izbori najviše napetosti donijeti na jednoj strani. Druge dvije strane su sigurne u sebe. Nesigurnu su opozicija i glasači koji nisu na nekim jaslama.
Mostar koji je dobio novu šetnicu, oko koje se svi čude iako su njezinu gradnju gledali mjesecima, opet šeta po nekakvim rubovima.
Nakon što se kasno otkrilo da je sa stadiona Zrinjskog uklonjen spomenik koji je dignut u čas poginulih članova Veleža u Drugom svjetskom ratu, krenule su silne osude. Iako je spomenik zbog zahtjeva UEFA-e uklonjen početkom mjeseca, priča je u medije došla slučajno i kasno i nema tko nije reagirao. Čak i oni koji nisu ni znali da na tom mjestu stoji nešto takvo, a i oni koji su znali da nešto stoji nisu znali zašto stoji.
Iako godinama na spomeniku nema ni u tragovima onoga zašto je podignut, trebali su iz mostarskog prvaka ponuditi da se spomenik preseli na stadion Veleža. Ali, bilo bi tu previše papirologije, ako papirologije uopće ima.
UEFA traži i da se uklone sva stabla iz kruga stadiona. Hoće li za njima tko zaplakati?
Iako ne zna žele li ga ili ne žele, Bakir Izetbegović sve više obilazi televizijske emisije i tumači aktualno stanje tvrdeći kako će ono biti bolje kad se SDA vrati u vlast. Naše politike vade se na to da nikad gore ne može.
Dom naroda nastavlja po svome. Sjednice ima do prve pauze, a onda se kvorum izgubi i iskoraci države pretvore se u tapkanje na mjestu i u ukopavanje na pozicijama s kojih nitko ne gleda naprijed.
Amerikanci pripremaju teren za plinovod. Održavaju se silni sastanci s kojih nema detalja osim da nam je sve jasnije da se nas neće puno pitati. Od nas se traži da klimnemo glavom i da se puno ne miješamo. Jer, tamo gdje se mi umiješamo, projekti traju desetljećima. Dokaz za to je Koridor Vc, ali i izgradnja države kao ozbiljne tvorevine. I jedno i drugo traje godinama, ne vodi nikud i ne spaja.
Emisija, koja je trebala govoriti o spasu državne televizije čiju je kuknjavu zaglušio Hayat, pretvorila se u skandal. Marina Pendeš napustila je studio izrevoltirana analizom njezinih plaćanja pretplate kao i ljiljanima za koje kaže kako uopće nisu poticaj dijelu države da pretplatu plaća.
Ljiljani su, samo to nitko ne govori, još jedna od tužnih priča i tužnih ogledala ove zemlje - netko ih je prisvojio, netko ih se odrekao.
Sportsko natezanje u Mostaru svelo se na to tko je prije poželio Baki Sliškoviću brz oporavak nakon operacije.
Opet gledamo svađe nekadašnjih partnera. SDP optužuje Željka Komšića za rušenje države. No, ne optužuju ga zbog sjedenja u fotelji Predsjedništva, nego jer nije potpisao odluku o popunjavanju Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika što je antidaytonsko djelovanje.
Smatra Komšić da, recimo, u povjerenstvu o spomenicima kojima se nekad netko zna busnuti u prsa, ne treba sjediti nitko iz UNESCO-a. S druge strane, čudi odjednom spomenička ljubav i kuknjava nad povjerenstvom koje od 2016. radi bez dodatnih članova i u krnjem sastavu. Nacionalni spomenici ionako nikoga ne zanimaju.
Milorad Dodik šalje poruke kako nakon njegova boravka u Izraelu ništa neće biti isto i uspoređuje Republiku Srpsku s Grenlandom. Kaže ako oni imaju pravo na samoopredjeljenje, ima i entitet u kojem je on na papiru ništa a u stvarnosti sve. Nije rekao ima li Trump pravo da kupi entitet.
Dok se Mostar zabavlja šetnicom, spomenikom i prepucavanjima s pozdravima, u pozadini se odvija prava drama. Simbol uspjeha Grada nakon svih podjela, ujedinjeno komunalno poduzeće, pokazalo je kako ne odgovara svima da sve bude zajedničko, ma koliko pljuvali u javnost priče da su za jedinstven grad. Onima koji su navikli izvlačiti vozila i strojeve za privatne poslove ne sviđa se zajednički nadzor nad novcem pa blokiraju čistoću za svoje prljave poslove.
Nema te metle koja nama može pomoći.
Ploča se okreće. Čovjek kojeg se nije vidjelo mjesecima i na kojeg nitko nije obraćao pozornost, postaje glavna priča obračuna nekadašnjih partnera. SDP i SDA se obračunavaju oko toga je li bolji Željko Komšić od Denisa Bećirovića.
Javnost, sipa i prosipa komentare na društvenim mrežama. To nam je domet.
Igor Štimac, nogometni trener, baca kost u javnost. Želi Štimac da Hrvati u BiH dobiju treći entitet. On dobiva prostor u stranačkim priopćenjima i inicijative da mu se ukine radna dozvola i dozvola za boravak u BiH.
Politika u BiH više nema ideja nego se baviti istupima za politiku nebitnih likova.
Mrak. Slijepa javnost na društvenim mrežama tuguje za gašenjem signala televizije Hayat s Telecomove platforme Moja TV. Kuka slijepi narod kako neće moći pratiti ramazanski program kao da se sva vjera skupila u studiju privatne televizije.
Jeftino udaranje na jeftine emocije zaludilo je javnost koja se u potpunosti podijelila. Polupismeno i polusvjesno stado misli da se televizija gasi i da ljudi ostaju bez posla. Komentari govore kako nismo daleko dogurali od plemena kojem velike vođe mogu reći što žele da pa narod povjeruje da je na udaru nevidljivih sila a ne na udaru nemogućnosti dogovora dvije kompanije.
Doživjeli smo još jednu podjelu u podijeljenoj zemlji. Postoje oni koji vole Hayat i oni kojima je svejedno. Ni jedni ni drugi ne shvaćaju što gledaju.
