Panova djeca

Dva odvojena zločina koja su se dogodila u Srbiji, u Beogradu i Mladenovcu, svojom su brutalnošću zaprepastili ne samo regiju, već i cijeli svijet. Pogotovo se to odnosi na zločin koji je počinio trinaestogodišnji učenik u jednoj beogradskoj osnovnoj školi: jedan čin koji se normalnom ljudskom umu čini nedokučivim. Radi se, možda, o najtragičnijem trenutku koji je Beograd doživio u svojoj historiji. I ne samo Beograd, nego svi mi, cijelo čovječanstva, jer smrt djece, pogotovo na ovaj način, predstavlja najveći mogući ljudski poraz.

Djelić zastrašujućeg mozaika

Većina medijskih natpisa, koji su se za kratko vrijeme pojavili nakon zločina, pokušavali su proniknuti u ubojičine motive. Ono lakonsko objašnjenje Vučićevih poltrona svojom licemjernošću nadmašuje sve dosadašnje eskapade notornog srbijanskog vožda: motivi zločina, po njima, kriju se u "zapadnim vrijednostima" koje su uhvatile korijenje u suvremenom srpskom društvu.

Po nekim informacijama koje su pojavile u javnosti ubrzo nakon što se dogodio zločin u osnovnoj školi, Srbija se po broju komada vatrenog oružja po glavi stanovnika nalazi pri samom svjetskom  vrhu. I pojedini strani mediji su prilikom izvješćivanja o ovom tragičnom događaju spominjali neku vrstu srpske tradicije vezane uz oružje. Slične simplifikacije su poprilično glupe i proizlaze iz uvriježene kolonijalne nadmenosti i neznanja, iako ih, naravno, nikako ne treba do kraja isključiti, kao djelić jednog zastrašujućeg mozaika.

Ipak, tolika količina oružja, ukoliko je vjerovati iznesenim podacima, sugerira nešto drugo, a što je sadržano u onoj čuvenoj Čehovljevoj maksimi, po kojoj puška koja visi na zidu u prvom činu, obavezno opali u trećem. Oružje se nabavlja da bi se iz njega pucalo i ubijalo, i bilo koja druga logika nema nikakvog smisla. Odnosno, ne postoje nikakvo opravdanje niti za dječakova oca, koji je svoga sina čak vodao po beogradskim streljanama, a niti za društvo u cjelini koje njeguje jednu sličnu "kulturu oružja", što je, na žalost, postalo vidljivo tek sada, kada je Srbija, čini se, ušla u treći čin Čehovljeve drame.

Romantizacija beogradskog podzemlja

Drugi razlog, koji se povodom tragedije također relativno često spominjao, je svojevrsna romantizacija beogradskog kriminalnog podzemlja koja je otišla toliko daleko da danas na pojedinim srpskim televizijama "viđeniji" pripadnici tog polusvijeta imaju čak i svoje emisije ili sudjeluju u bizarnim realityjima na pojedinim televizijskim kanalima. Barem to tako izgleda iz naše perspektive, koji o Beogradu i Srbiji donosimo svoj sud uglavnom prema tom fenomenu, koji je karakterističan prvenstveno za srbijansko i u manjoj mjeri za crnogorsko društvo. Treba se samo prisjetiti Arkana kao paradigme "srpskog junaka".

Kultni roman "Kad su cvetale tikve" nedavno preminulog srpskog književnika Dragoslava Mihailovića, koji je objavljen 1968. godine, na neki način govori i o ovom fenomenu. Roman, koji je našao svoje mjesto i u "Leksikonu YU mitologije", bavi se životnom pričom beogradskog boksača Ljube Šampiona, zvanog Vrapče. Mihailović je ovim romanom postao neka vrsta začetnika urbane beogradske mitologije vezane uz kriminalno podzemlje i kulturu nasilja kao neizostavni dio te priče, stvorivši na taj način pretpostavke za današnju, pomalo tipiziranu sliku tog grada.

Percepcija stvarnosti

Sve ono što je došlo nakon toga, tu prvenstveno mislim na "Rane" Srđana Dragojevića i na filmsku franšizu "Južni vetar", bazira se na jednom do kraja formiranom i kanoniziranom mitu iz Mihailovićeva romana, od kojega je preuzeto mnogo toga, od britkih i živopisnih dijaloga pa do karakterističnih likova: u svakom od ovih filmova kao da se u nekom od likova skriva Ljuba Vrapče ili Stole Apaš.

Sada dolazimo do trećeg razloga, koji je po mome mišljenju ključan, o kojemu je također mnogo pisano, a odnosi se na percepciju stvarnosti kod djeca koja su odrastala uz mobitela i video igrice. Bilo bi zanimljivo izračunati koliki su postotak svog života ta djeca dosada provela u stvarnom, a koliko u virtualnom svijetu. Kompleksni stvarni svijet, što zbog dječje dobi i neiskustva, što zbog nezainteresiranosti, novim generacijama je stran i dosadan, za razliku od onog drugog u kojemu vladaju vrlo jednostavna pravila: to je svijet superheroja u kojima djeca vide vlastiti alter-ego. Samo je pitanje hoće li pojedino dijete za svoj uzor odabrati Batmana, Jokera ili Stoleta Apaša.

Taj virtualni svijet u čijim se bespućima djeca s nepodnošljivom lakoćom gube podsjeća pomalo na mitski otok Neverland na kojem živi Petar Pan, književni lik koji je stvorio škotski romanopisac i dramatičar J. M. Barrie, i koji je u brojnim holivudskim ekranizacijama pretvoren u kulturnu ikonu koja simbolizira   mladenačku nevinost i bijeg od stvarnosti.

Kratki spoj

Petar Pan, također, odvodi zauvijek iz njihovih kuća djecu, da bi živjela s njim na Neverlandu kao vječita djeca. Postoji cijeli niz neobično mračnih obrada Barriejeva djela. U nekima od njih Petar Pan je prikazan kao psihopatološki otmičar djece, u kojima su oteta djeca zauvijek izgubila svaki doticaj s realnim svijetom.

Ne treba smetnuti s uma da je i Kosta K., trinaestogodišnji ubojica, žrtva društva u kojemu je rođen i odrastao. Da on zapravo pripada generaciji izgubljene "Panove djece" koja su bez svoje krivice ostala gotovo bez ikakvog doticaja s realnim svijetom u koji će tek sada, zbog posljedica zločina, biti grubo vraćena. Ključno pitanje je gdje se dogodio taj "kratki spoj", onaj trenutak u kojem je Kosta K. prešao na "drugu stranu", među "Panovu djecu", zauvijek izgubljenu za ovaj naš, još uvijek koliko-toliko stvarni svijet. Tko je u njegovu slučaju odigrao ulogu Petra Pana?

Usmrđene duše

Jedini smislen odgovor je društvo u kojem se već više desetljeća gaji kult oružja i nasilja, te romantizacija kriminalaca i ubojica. Za razliku od novijih filmskih uradaka, Mihailović u svom romanu niti jednog trenutka ne glorificira nasilje. On čak na jednom mjestu, koje je po mojemu mišljenju vrhunac romana, daje i svojevrsni manifest protiv nasilja i njegove glorifikacije. Radi se o sceni u kojoj trener donosi odluku da više ne želi trenirati Ljubu Šampiona zbog iracionalnog, ubilačkog nagona koji se kod Ljube u jednom trenutku pojavio:

"Danas ti ulaziš u borbu s namerom da pobediš po svaku cenu, a to više nije sport, to više, Ljubo, nije boks. (...) Ali to možda samo zato što nije želeo da pobedi po svaku cenu. Ti si možda inteligentniji i lukaviji bokser od njega, ali ti si ga pobedio, moj Šampione, i zato što ti se duša malo usmrdela."

Kao još jedan srpski apsurd u nizu možemo označiti to što je "post festum" za žrtveno janje odabran srbijanski ministar prosvjete, a ne ministar unutarnjih poslova, što je jedino bilo logično. Ako u jednom društvu trinaestogodišnjak može s vatrenim oružjem legalno doći u streljanu i do besvijesti vježbati pucanje, postavlja se pitanje je li zato odgovoran ministar prosvjete ili ministar unutarnjih poslova, odnosno sam Aleksandar Vučić čija ostavka jedino ima smisla.

U društvu koje su isključivo za sebe stvorile političke "usmrđene duše" - u čemu Srbija nije nikakav izuzetak, sasvim je "logično" da se javnosti kao rješenje lakonski ponudi žrtveno janje ili uvođenje smrtne kazne, čime se želi stvoriti neki nakaradni i suludi privid društvene odgovornosti - samo je, barem se tako čini u ovom trenutku, pitanje dana kada bi se nešto slično moglo ponoviti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.