Grah bez slanine

Prvog maja trebalo bi pričati o roštilju, o sindikalnom grahu, o prosvjedima radnika, o šupljim izjavama državnika kako se brinu za mase... Kod nas pričamo o mirnom razlazu. Ne zato što je ovo nakaradna zemlja, jer Bosna i Hercegovina sama po sebi nije ni za što kriva, samo su nam nametnuli ovaj nakaradni polupravni sustav o kojemu nikad nitko nije ozbiljno razmišljao, trebao je to biti mirovni ugovor i plan za sjedanje za stol, ali Međunarodna zajebnica (znam kako se piše malo d) zaključila je kako je njezinih tek nešto više od 50 tisuća prostornih kilometara totalno nebitno u vaseljeni. I s planiranjem su tu stali, a nas oko četiri (sada već manje od tri) milijuna znamo gdje danas živimo.

U kavezu. U rezervatu domorodačkih Slavena. U konzervatoriju '90-ih. Samo što su čitavom čovječanstvu '90-e značile početak desetljeća globalnog mira (to je ovih preostalih 500 milijuna četvornih kilometara), samo nama na ovom malom otoku, i nesretnim Tutsima iz Ruande to su bile godine straha.

Razumjeti nije negirati

Rezolucija o Srebrenici trebala bi biti globalni iskorak, prepoznati uzroke ljudske patnje i pravovremeno ih osuditi pred čovječanstvom, postati temelj za prepoznavanje sličnih patnji, bilo u Ruandi, bilo u Mjanmaru, bilo u Ukrajini, bilo u Gazi... Rezolucija pred Ujedinjenim Narodima trebala bi biti jedan u nizu obrazaca koji bi Međunarodnoj zajednici omogućili da na vrijeme upozore ili zaustave nehumane poteze oligarha, diktatora, despota...

Samo se postavite u trenutno situaciju, Međunarodni sud pravde označuje srebreničke žrtve genocidom, dok žrtve u Gazi ne ocjenjuje. Zbog toga nam trebaju rezolucije poput ove o Srebrenici – ne kako bismo stavili biljeg na srpski narod, nego kako bismo ostvarili alate da pronađemo i procesuiramo sve one odgovorne pojedince.

Upravo iz tog pravnog okvira potrebe za Rezolucijom koja prepoznaje genocid nikada se više pred međunarodnom javnosti ne bi događalo da ne možemo pronaći elemente prema kojima višemjesečno ubijanje nedužnih Palestinaca 'nije zločin'. Jer pravnici sada imaju argumente da brane Netanyahua, ali kada bismo postavili međunarodnu granicu, što je to što čini neki akt genocidom, na koji način utvrditi namjeru da se izbriše jedan narod... Netanyahu bi časkom izgubio podršku Bidenove administracije.

Ja razumijem srpski strah, još od Otomanskog Carstva, pa kroz Nezavisnu Državu Hrvatsku, i onda ponovno tisuće ubijenih Srba početkom '90-ih. Ali Srebrenica se nije događala mjesecima ili godinama, to je desetak dana ubijanja i ubijanja i ubijanja. Netko je morao sustavno osmisliti takav brutalan zločin nad čovječnosti, da neki vojnik ustane ujutro u 7, umije se, opere zube, doručkuje, popije kavu i krene ubijati i ubijati i ubijati do pauze za ručak... samo se postavite u um tog bolesnog čovjeka koji je zamislio takvu taktiku, bit će vam sasvim jasno da je namjera za brisanje čitavog muslimanskog stanovništva tu. Taj isti čovjek tako je dobro 'osmislio' brisanje jednog naroda u svojoj bolesnoj glavi da je sve zapisivao, izdavao račune, slikao, snimao, izdavao pisane dokaze naredbi.

To, dakle, nije bio neki pomahnitali vojnik, možda kakav zapovjednik koji je baš tog dana saznao da je izgubio majku, oca, dijete, brata, suprugu, sestru, prijatelja, pa od toga pomahnitao i zaklao u trenutcima pomračenja uma desetke seljaka 'protivničke' nacije ili vjere. To nije bila neka postrojba koja je pri povlačenju, u strahu, ubijala sve što se micalo, od mačaka, preko staraca, do djece...

Tu je netko imao morbidne zamisli ravne idejama Mein Kampfa. I to Rezolucija o Srebrenici mora prepoznati. Dakle, ne Srbi, nego neki ludak, sociopat, vrijedan svakog prijezira i osude, jer je pobrisao ono što nas sve veže, a to je DNK, to je moć razmišljanja i komunikacije, to je spremnost na udruživanje...

Čovjek je čovjeku ubojica

Znanstvenici su nedavno na jugozapadu Europe pronašli tragove prvog ratnog zločina, vjerojatno oko sedam tisuća godina starog, još se rade istraživanja. Mi trebamo biti sretni da takvi primjerci čovječanstva ne dobivaju priliku da pišu povijest, nego da smo dovoljno tehnološki i moralno napredovali da možemo zabilježiti takve brutalne incidente u ljudskoj povijesti, da ih možemo jasno naznačiti, kako bismo izgradili bolje društvo, koje će danas sutra tražiti dom širom Sunčeva Sustava, gdje nećemo biti u mogućnosti poslati mirovne snage i slično.

Na tom temelju govori Emira Suljagića i Munire Subašić pred međunarodnim auditorijem imaju smisla. Oni su potrebni, ne samo Majkama Srebrenice, nego majkama Kigalija, majkama Buče, majkama Rafaha...

Na žalost, u nas se govori o mirnom razlazu baš zbog ovog dokumenta koji ne obvezuje. Onaj tko želi, prihvaća Rezoluciju o Srebrenici, onaj tko ne razlikuje volju naroda da živi u komunističkom uređenju kao Kinezi od diktature jednako toliko komunistički nakalemljenog Putina, to je njegov problem. Onaj tko ne razlikuje demokratsku volju naroda da živi u jednoj Njemačkoj ili Francuskoj, od diktature Netanyahua u inače demokratskom Izraelu, isto je njegov problem.

Ali smisao je Rezolucije o Srebrenici da nacrta granicu – ispod granice planiranja i namjera i opsega, sve je genocid i protivno je našim uvjerenjima kao ljudskih bića i kao društva i civilizacije u cjelini. Sve iznad toga je samo grozan zločin, pomanjkanje razuma, pojedinca ili kolektiva. Cilj je zaustaviti Rohinju, Buču, Rafah...

Svi koji vam govore drukčije imaju neku drugu agendu. Možda kao Dodik, da sakriju neke privatne poslove pod krinkom borbe za srpstvo, šta ja znam, možda je našao litij ispod nekog od rudnika u Srpskoj. Ili kao Schmidt, čovjek koji uporno mijenja pravila u Bosni i Hercegovini, što meni neodoljivo podsjeća na ciljano kočenje Bosne i Hercegovine kako ne bi imala šanse na europskom putu. Jer pod njegovim hirovitim 'izmjenama' domaćih zakona kriju se stotine zakočenih sudskih presuda, stotine nenaplaćenih poreza, stotine neotvorenih poduzeća jer jednostavno nitko neće ulagati u zemlju u kojoj nekom pojedincu du'ne i promijeni Izborni zakon u noći izbora. Ili kao, ne znam, Dragan, čija priča o Predsjedništvu BiH, potpuno deklasiranom i disfunkcionalnom tijelu izvršne vlasti, gubi smisao, na isti način kako se u vokabular uvlači legitimni pobjednik na izborima u susjednoj Hrvatskoj – taj narativ legitimnog jednak je srednjovjekovnom kralju ili antičkom despotu.

Dakle, samo u Bosni i Hercegovini osuda genocida predstavlja politički motiviranu podjelu. Ali Rezolucija o Srebrenici daje temelj, jednako da se osudi ubijanje Palestinaca, Kurda ili Armenaca, evo samo da izdvojim neke koji će sutra vjerojatno podržati Rezoluciju, a imaju kostura u ormaru, oraha u džepu itd.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.