SileĐija se piše velikom početnom batinom

U davno doba, prije nego se znalo koji su svećenici bradati, a koji golobradi, prije nego je za modu brijanja čuo Grgur Ninski, prije nego je Muhamed obavio hidžru sa svojim sljedbenicima, dakle mnogo prije nego su na Balkan došle vojskovođe iz Male Azije, a gotovo dva tisućljeća prije nego su došli 'osloboditelji' iz Dvojne Monarhije, na ove prostore su nerijetko zalutali ljudi koji su propovijedali manihejstvo.

Manihejstvo je bio neobičan spoj perzijskih mnogobožačkih učenja, ali ipak naslonjeno na Radosnu Vijest Isusa Krista. Mani je propovijedao Isusa Učitelja, ali u asketskoj naravi ne istovjetna s Ocem i Duhom. U Manija se točno znala granica božanskog, čistog, svetog i ovozemaljskog purgatorija koji je samo materijalni teret duši.

Kršćanstvo tada još nije zvalo Isusa Bogom, tek sinom Boga Oca, za takav odvažan napredak u karijeri i definiranje onoga u što je većina ipak vjerovala trebalo je još nekoliko stoljeća i brojni koncili biskupa, ali su biskupi itekako dobro znali da ovo što je Mani pričao nema pretjerane logike. Stoga su svi prenositelji manihejstva bili progonjeni, no iako oni nisu pružali ozbiljan otpor (u skladu s asketskim dualizmom), nisu bili ni pretjerano upadljivi, i njihova su učenja ostala prisutna u kulturi određenih naroda, primjerice, na Balkanu ili na Bliskom Istoku.

Manihejstvo se tako našlo u tradiciji i kasnijih pravih pravcatih kršćana i jednako upadljivo i kod islama, koji je sam u svojoj naravi miroljubiv i u prenesenom je značenju povijanje na vjetru božanskog duha, Božje volje. Que sera, sera, danas bismo rekli. Manihejstvo nije bilo iskrivljena vjera, više isprazni običaji, baš kao što pljunemo kad sretnemo crnu mačku. Nema baš uporišta u logici, ali šta je, tu je. Tražimo nešto pozitivno u akciji i reakciji dualističkog Svemira.

Pa ipak, ono što je jako dobro uvriježeno baš u to doba, manihejstvo je dalo temelj za predizborno napumpavanje masa. Na jednak način kako su progonili Manija, dobroćudnog čikicu koji je podsjećao na kakvog jogija, tako su na Mediteranu uspostavili osnovu za progon svih onih koji bi razbili koheziju biračkog tijela.

Na sličan je Arije, svećenik iz današnje Libije, propovijedao ideju da Isus i Bog nisu isto, nešto nalik ovom Maniju. Međutim, postavljanje takvih pitanja bilo je prilično nepogodno za Rimsko Carstvo koje je baš u kršćanstvu pronašlo model za jedan od prvih 'melting pot' modela društva, gdje svi gube svoj lokalni identitet na korist višeg globalnog. Arije je najprije u Niceji dobio čvoku, a glavom je platio, valjda, nije nitko siguran jer nije bilo stranačke osude iz stožernih, čim je napustio grad.

Što veća batina, manja je ona stvar

Mi na Balkanu i dan-danas imamo određenih otklona od standardiziranih kršćanstva i islama, a pogotovo je tako bilo u srednjem vijeku, kada su neuke krstjane optužili da su heretici, a zapravo su ljudi jednako pljuvali kad bi vidjeli crnu mačku i šta su oni uopće znali o božanskoj naravi Sina Čovječjega. Nije tada bilo tik-toka i storija kad se reče 's' a kad 'sa'.

Ali smo mi i tada jako dobro znali čemu služe Koncil u Niceji – dabome, da se napumpa neuki narod, koji nema kad studirati teologiju, politologiju, koji nema kada opismenjavati se suvremenom novinarstvu koje je sve više američkog modela i na čitatelju je teret da prepozna objektivnost, a ne na autorima i vlastima, kako je bilo još od vremena Napoleona pa sve tamo dok su mediji razapeli Nixona, koji bi, usput, danas sasvim liberalno i demokratski zvučao.

Naš je problem na Balkanu što smo generalno zanatski orijentirani, a već nekoliko stoljeća svakog onog tko čita i piše, a da ne govorim postavlja pitanja, žigošemo, progonimo i na kraju obično ubijemo. Pritom je totalno nebitno bio taj što propituje Matija Gubec, ban Josip Jelačić, Stjepan Radić, nadvojvoda Franz Ferdinand Joseph, uglavnom, ne pamtim sva mu imena, bilo je i Maria jedno od imena, ako se sjećam... I uvijek će biti neki Ranković, Račić, Tahy... da uzme batinu u ruke i namlati ni kriva ni dužna lika koji je simbol za postavljanje pitanja.

I meni je žao što je tako, jer evo sad kad smo dobili taj službeni poziv da se 'naučimo' Europi i kad se nadamo da će nas pozvati da se 'naučimo' NATO-u, što možda više zaslužujemo nego kandidatski status za EU, uvijek se dogode ti neki prokleti izbori i onda se neuki, balavi, priprosti Balkanac prihvati palice jer ga je netko na nešto nagovorio.

Totalno je nebitno je li taj Genaubalkaner iz Stoca ili Mostara, totalno je nebitno je li taj Realbalkaner pretukao klinca povratnika ili klinca navijača, bitno je da je to onaj isti nicejski proces Verrottetbalkanera, koji traži zrno manihejstva i arijevstva da ga namlati, ne dao Bog do smrti kao Manija ili Arija. Najgore je što negdje u pozadini uvijek neki šah Bahram ili neki biskupi Eustatije i Atanazije, koji neće ništa naručiti, nego će vrlo glasno proglasiti krivovjerje, u osnovi političkog uvjerenja, ne toliko vjerskog, a dabome da će glasno šutjeti kada bude trebalo osuditi budalu balkansku s palicom, koja je ni krivog ni dužnog Manija i Arija ili ne znam Gubeca namlatila, ne dao Bog, do smrti.

Ako ćemo ovako dočekati izbore, sačekujući se po okukama i mlateći, onda nismo zaslužili drugo nego da nas opet okupira kakav 'osloboditelj', evo već imamo Schmidta, samo mu odgovarajuća titula nedostaje.

Eto, Sretan vam Uskrs i Bajram i domalo će Vaskrs, i protjerajte, pobogu tog siledžiju iz sebe, na kraju krajeva, možda ti Mani i Arije nisu toliko ni bili u krivu, koliko ih je propagandni program bio optužio.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.