Došlo doba da se rastajemo

Svemu dođe kraj. Jednog toplog proljetnog jutra tako je Dragana Mirković odlučila da je to to i da tako više neće ići. I reče ona svom Toniju stihove Nede Ukraden. Toni je, je li, jedva dočekao da se pohvali Ćaršiji da živi s drugom izabranicom.

Za razliku od Tonija, Draganin kum Haris nije bio te sreće. Njega je Melina ostavila bez svega, osim šešira. On se medijima nije pohvalio da živi s novom izabranicom u Njemačkoj, on se požalio i žalio se i žalio i mislim da se još žali.

Svemu iskreno nekad dođe kraj, pogotovo kada iskreno niste u zajednici. Kada ste ono s figom unutra, kao ne znam, ove neke bjuti influencerice što im nikako imena ne mogu upamtiti, ili Dženan Lončarević, za kojeg ne bih ni čuo da se ne rastaje, ili Salem i SDA (šta kažu, jel ih pomirio Softić?!), ili gradonačelnik Viagratowna... vakat je svima da se nekad raziđemo.

Samo nek ne puca

Posljednjih dana u nas se govori o razlazu. Kaže Mile mrtav ladan jučer da on neće živjeti s narodom koji ga etiketira. I ne mogu ga ne razumjeti. Moju su obitelj tako početkom devedesetih optužili da smo obitelj generala JNA. Nikad neću zaboraviti bolni vapaj moje majke tadašnjem načelniku općine Čapljina Peri Markoviću:

- Da sam bogd'o žena generala Božovića! Barem bih nekad živjela u bogatstvu i rahatluku!

Ja osobno nikad nisam zaboravio bol koju su mi tih nekoliko godina zajednički nanijeli Srbi, Hrvati, Bošnjaci. Možda više od svega, nikada neću zaboraviti pištolj na sljepoočnici i baš sam jučer rekao prijatelju jednom, kad smo zajedno kontali hoće li u slučaju sve samo ne mirne disolucije Bosne i Hercegovine nas dvojicu regrutirati ili preventivno zatvoriti u logore na suprotnim stranama...

I kažem mu, da mi ponovno stave pištolj na čelu, ja bih sam pitao da sebi okončam muke.

Jer, iskreno, ne znam koje je teže, živjeti s vječnim strahom od onoga kakav si monstrum, sa sjećanjem što si počinio nevinim ljudima u ratu, ili živjeti sa stalnim znanjem da si na teret društvu, da te svi jednostavno žele izbrisati s lica zemlje kao Izrael proteklih mjeseci. I baš kad uzimam tu poredbu, matematička je činjenica da Bibi radi zločin, a najvjerojatnije i genocid u Gazi, ali činjenica je i da čitav svijet nepravedno osuđuje Izrael. Kao da u Izraelu nema dovoljno onih koji žele da Netanyahu ugleda vrata, ako može ikako zatvorske ćelije.

Aršini istih i istijih

No sad se nalazimo u potpuno nezavidnoj poziciji. Južnoafrička Republika tuži Izrael za genocid u Gazi, i Međunarodni Sud Pravde u Hagu kaže da sada evo već 32 tisuće svirepo ubijenih Palestinaca nisu genocid.

S druge strane, imamo sada već nedvojbenu Rezoluciju o Srebrenici, gdje je 8372 ubijena Bošnjaka genocid. Netko tu nekoga laže, i ne vrijede pravila za sve jednako. Stoga ja u svemu tome, mada razumijem koje su bile namjere ratnih zločinaca da mogu ne biti bilo što, ali im je genocid bio negdje u podsvijesti i mašti, njima barem odgovornima, kao i Bibiju.

Ali sad smo očito u nekom vakuumu. U vakuumu, u kakvom Sjevernoatlanski Savez ističe kako nismo spremni za njihovo ugledno društvo jer prije svega, mi nismo jasno uz tu kliku, svi za jednoga, jedan za sve. Mi tu imamo figu u džepu, baš kao Toni (Bijelić) ili Melina.

U praznom smo prostoru u kojemu se Hrvati osjećaju ugroženima od Bošnjaka, Bošnjaci se osjećaju ugroženima od Srba, Srbi se osjećaju ugroženima od stranih povjerenika. I nitko nikomu ne vjeruje.

Istodobno, imamo taj jedan Međunarodni Sajam Gospodarstva u Mostaru na kojemu se vidi kako Plenković i Vučić bolje surađuju međusobno nego su nekad surađivali članovi Savezne Vlade Socijalističke Federativne. Plenkoviću je glavni protivnik kandidat stranke koja je omogućila demokratske izbore u Hrvatskoj i potom samostalnost, razdvajanje. I ne samo da oni dobro surađuju, pogledajte slike iz Mostara, redom svi izgledaju podobro mamurni, od Borjane, Dragana, Nermina, Marija, Aleksandra... dobar party bio preksinoć. Pravo dobar.

Trojac bez kormilara

I sad realno kad sve sagledamo, nas je pola sa Zapadnog Balkana u Uniji, druga nas je pola u BRICS-u (nije, ali kao da to i jest neki formalni savez, iskreno). Treća bi nas pola, jeste mi imamo tri pole, baš kao tri naroda u dva entiteta, treća bi nas pola najradije podarila u amanet Savezu Turkijskih Zemalja, možda pod Orbanovim vodstvom (nekim čudom, Orban je najveći zagovornik turkijskog društva na Balkanu).

I mi se unutar sebe ne mrzimo. Mi se iskreno volimo, ne kao Melina Harisa, mi se ono baš volimo međusobno, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, čak i kada smo bez šešira, čak i kada we can leave our hat on. Pa pazite samo, najtraženije dvije zračne linije iz Mostara nisu bile, kao što bi bilo logično, prema Beču i Istanbulu, gdje bi čovjek očekivao vezu s velikim centrima, poslovnim, turističkim, vjekovnim kulturnim uzorima nas ovdje u Hercegovini. Mi smo uporno maštali o zračnoj liniji kao u Titinom vaktu, prema prijestolnicama Zagrebu i Beogradu.

Jeste li vi sigurni da smo mi za mirnu disoluciju, kao Dragana i Toni, kao Haris i Melina? Kada bi naši voždovi nekako znali ponovno ujediniti Zagreb, Sarajevo i Beograd, oni bi to jučer napravili. Pa vi vidite da je to sve kumrovečka škola, samo sada zamaskirana u revizionizmu. Ali oni se vole, jednako se ljube kao Ilirski pokret s Aleksandrovim izaslanicima, jednako maštaju o nekakvim nogometnim superligama na Zapadnom Balkanu, jednako maštaju o otvorenom Balkanu.

Disolucija ili manage a trois?! Što vi mislite što bi naši voždovi radije htjeli?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.