Velika depresija: Ima li igdje da je dosadno

Ne, mi nismo otišli psihički, iako bi se tako moglo zaključiti iz podataka Agencije za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine.

To što smo u 2023. godini – podataka za prošlu još nema, rano je, bit će taman kad udari 2026. – spičili 10.883.995,94 na antidepresive, pa 13.051.675,65 na anksiolitike, te 2.176.882,28 na hipnotike i sedative, odnosno 26.112.553,87 (slovima: dvadeset i šest miliona, sto dvanaest hiljada, petsto pedeset tri marke i osamdeset i sedam feninga) na lijekove protiv depresije, anksioznosti, nesanice i sveopćeg srkleta, govori da još uvijek imamo makar malo zdrave pameti koja, upravo zato što je zdrava, ne može mirno podnositi svijet koji se urušava u realnom vremenu.

Epski užas

Pod kapom nebeskom je, kao što znamo – da ne znamo, ne bi kašikom jeli antidepresive, anksiolitike, hipnotike i sedative – epski užas. Nekada su osuđenici na ustavom unakaženu, društveno i socijalno demoliranu Bosnu i Hercegovinu barem mogli zamišljati bolji život u zemljama u kojima se, a ni to uvijek, promjena vlasti odražava na cijenu banana, policija traži neke budale koje maltretiraju mačke, kultura neplaćanja ne postoji, kao ni inflacija, rad ima svoju, poštenu cijenu, pravo na stanovanje, vrhunsko javno zdravstvo i besplatno obrazovanje se podrazumijevaju, ratovi se gledaju na kino platnu i ponekad se, samo ponekad, prijatelji svađaju oko toga ko je trebao ići na Eurosong, svjetsko prvenstvo u sinkroniziranom plivanju ili međunarodnu smotru folklora.

„Njegova je politička pozicija, moglo bi se to reći, 'euroatlantska': danas je to gotovo dosadno i nije nimalo šik, ali teško se bilo ne složiti s Pančićem da je upravo ta dosadna normalnost, taj neuzbudljivi vrabac u ruci, upravo ono što poslijeratnoj Srbiji nasušno treba“, napisao je splitski novinar, književnik, scenarist i filmolog, Jurica Pavičić, u tekstu o neki dan preminulom srbijanskom – ne srpskom, jer je Teo rođen u Makedoniji, formirao ga je Zagreb i u, prvo, Beograd, pa zatim Novi Sad, je otišao kada je u Hrvatskoj postalo važnije kako se zove od onoga o čemu piše – novinskom autoru Teofilu Pančiću.

Dosadna normalnost

„Dosadna normalnost“, međutim, više ne treba samo Srbiji – naravno i Bosni i Hercegovini – već svima, samo je, da ponovimo, nigdje nema.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država je Donald Trump. Da, Donald Trump, i to po drugi puta. Među njegovim saradnicima su narcisi poput Elona Muska, a među ciljevima, uz ostala ludila, etničko čišćenje Gaze i njeno preuređenje u turističku destinaciju.

U Kanadi se zviždi američkoj himni i poziva na bojkot proizvoda iz USA, jer je, eto, Trumpu palo na pamet da bi Kanada mogla prestati biti nezavisna država.

U Danskoj se ne zviždi, jer tamo znaju da se bukom neće obustaviti pokušaj Amerike da im otme Grenland.

Njemačka privreda lijepo propada, toliko da su počeli štediti i na pivu, čija je prodaja stigla na nivo od prije ravno 35 godina, a politička scena, na veliku radost Elona Muska, sve više liči na onu iz 1935., kada je crvena zastava sa crnom svastikom u bijelom krugu postala službena.

Tamo neki Hrvati

U Švedskoj su, kako su Nadrealisti i predvidjeli, nemiri: ako se narko karteli ne istrebljuju međusobno, onda se dogodi najveće masovno ubistvo u historiji.

U Srbiji više nije pitanje hoće li pasti Aleksandar Vučić, već kada, samo što niko živ pojma nema ko će ga naslijediti. Ili, kako kaže aktivist i rođeni Beograđanin sa zagrebačkom adresom, Ivan Zidarević: „Čak i oni koji žele smijeniti Vučića i dalje viču da je Kosovo srce Srbije. Nema šanse da za mog života netko od njih kaže da je Srbije izgubila Kosovo jer taj će visiti na Terazijama. Opozicija u Srbiji je izuzetno desno ili kao nešto lijevo. To bi bilo kao da Domovinski pokret i Možemo uđu u koaliciju da smjene HDZ. U Srbiji se negira sudjelovanje u bilo kojem ratu tijekom raspada Jugoslavije. A tu je i priča da su Srbi nebeski narod i da su svi protiv male Srbije. Ta priča prolazi kod dijela ljudi koji su neobrazovani i koji ne putuju. Službeni je narativ da je Srbija htjela održati Jugoslaviju, a tamo neki Hrvati nisu htjeli“.

Cijene i migranti

Upravo „tamo neki Hrvati“, dakle građani Europske unije i države članice NATO-a, gledaju kako se parlamentarna većina održava rukom izvjesnog Josipa Dabre, bivšeg ministra poljoprivrede koji slobodno vrijeme troši pucajući iz automobila u pokretu – ne u zrak! – ili oko kukuruzišta. Osim toga i još koječega, gledaju i utrku između inflacije i cijena koje su tolike da se i ilegalni migranti vraćaju u Bosnu i Hercegovinu.

U Austriji, koju su doseljenici iz ovog dijela svijeta donedavno opisivali kao dosadnu zemlju bogatih seljaka, se čeka da na mjesto premijera zasjedne Herbert Kickl, ultra desničar koji svoju buduću poziciju voli nazivati onako kako je to radio i Adolf Hitler, najpoznatiji i najmonstruozniji „narodni kancelar“ ikada.

Mađarskom vlada Putinov vrtni patuljak Viktor Orban, a Italijom i njegova i Trumpova groupie, Giorgia Meloni.

Rusija, što se već počelo podrazumijevati, mrvi Ukrajinu bez ikakve namjere da stane makar za vikend.

Kod nas sve vazda isto

Kina je, kako kaže ekonomski analitičar Neven Vidaković, u EU izvezla takozvanu strukturnu inflaciju čija je posljedica uništavanje proizvodnje u onim članicama Unije koje svoju već nisu rasturile i zamijenile trgovinsko-turističkim uslugama.

Možemo ovako do iznemoglosti ili barem do Konga u kojem je krvavi građanski rat na vrhuncu, ali se njime malo ko bavi u bjelačkoj civilizaciji u kojoj je Afrika mjesto za patnju, samo nema potrebe. Kao što je nema ni na, što bi braća Srbi rekli, lokalu. Tek je tu, kod nas, sve vazda isto, uz poneku promjenu aktera: nekada su fantastičnu trojku činili Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, a sada Milorad Dodik, Dragan Čović i Dino Konaković.

Uglavnom, „dosadne normalnosti“ nema nigdje, pa kada je već tako, onda ne prijeti opasnost od izbijanja, već od neizbijanja nuklearnog rata. Treba samo malo pričekati. Istina, nije ugodno, ali se može učiniti podnošljivim uz masovnu upotrebu antidepresiva, anksiolitika, hipnotika i sedativa. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.