Bojkot: Herojska bitka bez izglednog uspjeha

Kratkotrajni bojkot trgovina u kojima cijene rastu kao iz vode, sasvim sigurno neće inicirati pojeftinjenja, ali nije nevažan. Njegove su prateće pojave, međutim, iritantne. Kako u Hrvatskoj, odakle smo prepisali ideju obustavljanja trošenja, tako i u Bosni i Hercegovini u kojoj se resorni ministri i ministrice ponašaju poput njihovih kolega i kolegica sa druge strane granice, dodvoravajući se iscijeđenim potrošačima.

Društveni problem

„Divljanje cijena nije samo ekonomski, već i društveni problem. Slobodno tržište podrazumijeva odgovornost svih sudionika. To je sistem u kojem svi – proizvođači, trgovci i potrošači – imaju slobodu izbora. Potrošači odlučuju što će kupovati i gdje će trošiti svoj novac, a proizvođači i trgovci odgovaraju na te zahtjeve, prilagođavajući svoje ponude kako bi opstali na tržištu. Bojkot, u svojoj suštini, nije prijetnja slobodnom tržištu – naprotiv, to je dio tog sustava, jer daje jasan signal da nešto nije u redu i poziva na promjene. Građani imaju pravo tražiti poštene cijene. Pozivam građane/potrošače, da budu svjesni moći koju imaju“, rekao je ministar trgovine u Vladi Federacije BiH, Amir Hasićević, pa dodao kako je zadatak te i svake druge vlade „da zaštiti slobodno tržište, ali i prava potrošača“.

Kraća, a i jasnija je bila ministrica financija u Vladi Republike Srpske, Zora Vidović: „Zaista nema opravdanja za ovoliko povećanje cijena. To nije normalno. Na smo vladi zaključili da Inspektorat apsolutno mora krenuti svaki dan da kontroliše svaki market, svaku prodavnicu, jer ovo nije normalno, nema razloga“. To, novo nenormalno, je ilustrirala podatkom da je, recimo, došlo do pada cijena pšenice i poskupljenja pekarskih proizvoda!

Ministrici Vidović se, u roku odmah, može postaviti pitanje: šta je, ali tačno, čekao taj famozni Inspektorat i zašto nije kontrolirao „svaki market, svaku prodavnicu“ ako mu je to, a jeste, smisao postojanja?

Slobodno tržište ne postoji

Ministru Hasićeviću, međutim, treba ponešto i objasniti: slobodno tržište, naime, ne postoji, već postoji skup pravila na koja su se svi navikli do te mjere da ih smatraju prirodnim. Tako kaže, i treba mu vjerovati, južnokorejski ekonomist Ha-Joon Chang, inače profesor na Cambridgeu i, uz ostale, autor knjige „23 stvari koje vam neće reći o kapitalizmu“, u kojoj piše: „Suprotno uobičajenom uvjerenju, zemljama u razvoju je išlo bolje u razdoblju državno upravljanog razvoja, nego u razdoblju nakon tržišno orijentiranih reformi. Bilo je nekih spektakularnih promašaja državnih intervencija, ali ekonomski je rast u većini tih zemalja bio mnogo brži, raspodjela prihoda mnogo uravnoteženija, a financijske krize daleko rjeđe u 'lošim starim vremenima', nego u razdoblju tržišno – orijentiranih reformi. Nadalje, nije istina da su gotovo sve bogate zemlje postale bogate kroz politike slobodnog tržišta. Istina je više-manje – suprotna. Uz samo nekoliko iznimki, sve današnje bogate zemlje, uključujući Britaniju i SAD – navodne kolijevke slobodne trgovine i slobodnog tržišta – postale su bogate kroz kombinaciju protekcionizma, subvencija i drugih politika, za koje danas savjetuju zemljama u razvoju da ih ne usvoje. Politike slobodnog tržišta su do sada učinile bogatima vrlo mali broj zemalja, a u budućnosti će ih učiniti još manje“.

Ministra Hasićevića, dakle, slobodno može boljeti međunožje za slobodno tržište čiju zaštitu najavljuje paralelno sa zaštitom potrošača čime, valjda, pokušava pomiriti vlastito ideološko opredjeljenje – član je liberalne Naše stranke – sa surovom stvarnošću u kojoj potrošači ne mogu pratiti neprekidni rast cijena, kao što ne mogu izvesti bojkot sa dugoročnim, za njih korisnim posljedicama.

Mora se jesti

Nema, jednostavno nema iole ozbiljnijeg trgovca koji ne može preživjeti dan bez mušterija. Sedmodnevni bojkot jednog ili više trgovačkih lanaca, kakav upravo traje u Hrvatskoj, može im nanijeti neku, ali ne i nenadoknadivu štetu. Višemjesečno, masovno odricanje od kupovine svega i svugdje je nemoguće – jednostavno, mora se jesti, prati, zamijeniti sijalicu… - a ako bi se nekako, nekim čudom dogodilo, ostavilo bi državu bez značajne količine novca od PDV-a, dakle sredstava za, uz sve drugo, različite socijalne potrebe. 

Ne znači to, sasvim suprotno, da od bojkota treba odustati i prepustiti se predatorskom „slobodnom tržištu“ na kojem su cijene narasle bez obzira na odnos ponude i potražnje: oboje je, naime, manje-više isto kao i prije pet-šest godina, samo što su izlike za poskupljenja kreativnije. Prvo je, sjećate se, bio covid zbog kojeg je porasla cijena ajvara iz Velike Kladuše, pa rat u Ukrajini koji je nekako povisio cijenu soli iz Tuzle, da bi se digla i vrijednost kifli onako, kada već može.

Bojkot, zapravo, treba shvatiti kao zagrijavanje za ozbiljniju borbu protiv onih što su pustili trgovce da rade šta hoće, a onda se populistički prikačili žrtvama pohlepe čija im je zaštita u opisu radnog mjesta.

Cjenkanje

„Tržište ne rješava fatalne društvene napetosti. Tržište ih prouzročuje, na njima zarađujući, tražeći profit u razlikama između ljudi na terenu. Bojkot je tu više utjeha, sedativ, ali i indikator očajničkog socijalno-političkog refleksa koji nije pronašao efikasniji vid organiziranja. U protivnom, ona izborna demokracija ne bi se činila tako evidentno neupotrebljivom. Jer, hrvatska država poduzela je sve da trgovcima-uvoznicima omogući lavovsku prednost još u vrijeme kakvog-takvog monetarnog suvereniteta. Povrh svega dopustila je samonikle oligopole i kartele u prodaji hrane, energenata, higijenskih potrepština. U međuvremenu, hrvatske vlade nisu sankcionirale tzv. nepoštene trgovačke prakse, nisu dostatno štitile domaći proizvod u trgovinama, nisu u nužnoj mjeri vršile inspekciju. Ova aktualna, na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, grozila se na trgovce u više navrata protekle dvije godine. Prijetila im je iluzornim potezima, a zanemarivala gotovo sve iskoristive. Zato u ovom času vlada reagira na bojkot kao da ga je sama osmislila. Vladajući znaju da bi nama dolje bilo korisnije kad bismo ekonomske i socijalne zahtjeve ispostavili njima, da ih oni prenesu na trgovce. No to bi bila punokrvna politika, a ovo je samo unekoliko odlučnije cjenkanje“, piše Igor Lasić u tjedniku „Novosti“.

Ako smo, kao što jesmo, od Hrvatske prepisali bojkot trgovina, onda bi mogli i način razmišljanja prema kojem adresa za nezadovoljstvo nije ona sa fiskalnom kasom, već tamo gdje stoluju ministri i ministrice poput Hasićevića i Vidovićke i gdje se treba voditi „punokrvna politika“, umjesto što se navija za naše, „unekoliko odlučnije cjenkanje“ izazvano nerazblaženim očajem. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.