Paradoks sadašnjosti: Suicid Dodikove opozicije

Ono što je moguće u Srbiji, nije i u Republici Srpskoj. Tamo daleko, istočno od Drine, nedavno su održani valjda jedini izbori u cjelokupnoj historiji demokratije na kojima su poraženi i dotadašnja vlast, ona Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke, i njena dugogodišnja, jalova opozicija koja praktično više ne postoji.

Paradoksalno: pola od onoga što se dogodilo u Srbiji, događa se i u Republici Srpskoj, ali bez studenata i bilo kakve druge, nove političke organizacije. Opozicione stranke poražene na izborima predano rade na vlastitom nestanku, samo što su neke u tom poslu odmakle, a neke žure da ih stignu.

Kompliciranje i kriza

Jelena Trivić je 2022. godine na izborima za predsjednika, odnosno predsjednicu RS-a, krađom poražena od Milorada Dodika, što ne znači kako i takva, opljačkana, nije dobila zavidan broj glasova. No, to je bilo jednom i više se neće ponoviti, jer Jelena Trivić od ove jeseni postoji samo kao građanka, dakle kao neko čije se ime ne spominje u ozbiljnim razgovorima o političkim preslagivanjima u manjem entitetu.

Draško Stanivuković je, istina, daleko življi, samo što od toga niko nikakve koristi nema, računajući i gradonačelnika Banja Luke koji je u ranim godinama shvatio da je puno lakše biti korisni idiot Milorada Dodika nego njegov protivnik. Ako, dakle, sutra, prekosutra ili za dvije-tri godine potone u političku anonimnost, svojim će odlaskom ispuniti veliku prazninu. Nikakve štete, međutim, neće biti i ako, na kraju kurčenja, postane uglađenija verzija Nenada Stevandića.

Od toga kakva će biti budućnost – a teško, jako teško, da će biti svijetla - javnog djelovanja Jelene Trivić i Draška Stanivukovića ne ovisi ama baš ništa, pa ni to što je ona izgorila brže od svijeće, a on pokazao kako ga je neozbiljno shvatati ozbiljno, nije nešto što će ostaviti dugotrajne posljedice na političkoj sceni Republike Srpske i, posljedično, Bosne i Hercegovine, trenutno podijeljene na Federaciju u kojoj se čeka nova kriza i Srpsku čija vladajuća politika možda ne generira, ali svakako komplicira svaku federalnu.

Bivši svašta i jedini šef

Nered u Srpskoj demokratskoj stranci je toliki da je pitanje hoće li ta organizacija uopće postojati do narednih lokalnih izbora, a ne ono može li se u dogledno vrijeme oporaviti od vlastitog predsjednika, Branka Blanuše, i dijela partijskog vrha koji ga podržava u procesu dezintegracije koji će, ukoliko uskoro ne dođe do obrata, postati nezaustavljiv.

Kako se SDS ponašao uoči posljednjih općih izbora i kako je na njima prošao manje govore brojke od iznenađenja onoga kojeg je baš teško iznenaditi. Ko ne razumije, neka potraži snimak obraćanja Milorada Dodika nakon što je postalo jasno da SNSD ostaje gdje je i bio. Bivši svašta i jedini šef te partije od njenog nastanka, nije od nevjerice uspio biti uobičajeno bahat: tek je ozareno kazao kako su rezultati Saveza nezavisnih socijaldemokrata ove, 2026. godine, poput onih iz 2006. Zadržao je toliko koncentracije da ne prizna kako zasluge za njih pripadaju i SDS-u kojeg je Blanuša serijski prodavao po posebno povoljnoj cijeni i svim zainteresiranim, od Stanivukovića do, prvo skriveno pa sada već javno, Dodika.

Opozicija ispod cenzusa

“Branko Blanuša je pristojan, obrazovan čovjek, ali i političar koji izgleda ima, kako se to zna reći u žargonu, čeličnu guzicu, odnosno spremnost da satima, danima, mjesecima, koliko god treba, sjedi i pregovara, jer zna da, prvo, brzih kompromisa nema i da, pod dva, naduravanje oko maksimalističkih ciljeva ima smisla koliko i pokušaj rušenja Kineskog zida praćkom. Lider SDS-a bi mogao postaviti nove, normalnije standarde u ovdašnjoj politici, samo – a 'samo' je, kao što znamo, uz 'da' i 'ali', sastavni dio svake katastrofe – mu treba pobjeda na izborima na kojima ima protivnike i u poziciji i u opoziciji Republike Srpske, kao i jednaka spremnost predstavnika Bošnjaka i Hrvata da pregovaraju bez ambicije obesmišljavanja istih tih pregovora“, pisali smo na ovom mjestu o Blanuši prije samo pola godine a on je tih šest mjeseci iskoristio da, prvo, otkloni svaku mogućnost pobjede na izborima, a onda je čvrstinu južnog dijela leđa uložio u svoje pozicioniranje i dekonstrukciju stranke.

„Srpskoj demokratskoj stranci ne treba konsenzus, nego potpuna obnova od temelja. Prvo moramo shvatiti vrijeme u kojem živimo i organizaciono se njemu prilagoditi. Stranka mora izaći iz klanovske talačke krize u kojoj je sve podređeno ličnim interesima. Blanuša je za ogromnu većinu u SDS-u bivši predsjednik i to ćete vidjeti brzo. Vjerovatno bi on podnio ostavku da je slobodan čovjek, ali nije i još ne shvata da se arhitektura promijenila, da se ovdašnje sinekure raspadaju i da je proces nezaustavljiv. Ukoliko ima pameti u SDS-u, iskoristićemo politički kapital koji sa sobom nose Milan Miličević i Ljubiša Petrović, a koji su podnijeli veliku ličnu žrtvu zbog podrške studentima. Ako se okupimo oko njih dvojice, u prvi plan izbacimo nova lica, mlade, obrazovane i neuprljane ljude, a vani ostavimo kalkulante i trojance, imamo šansu da se snažno vratimo već na lokalnim izborima. Ako to ne uradimo, spontano će se za ove četiri godine iznjedriti takva snaga koja će i ovu opoziciju ostaviti ispod cenzusa, kao što je ostala ona u Srbiji“, rekla je za „Oslobođenje“ Aleksandra Pandurević, veteranka SDS-a koje se, kao i bivšeg predsjednika Miličevića i gradonačelnika Bijeljine Petrovića, Blanuša pokušava trajno riješiti.

Stranka nastala da bi BiH nestala

Realno, da nema SNSD-a, ni za SDS-om ne bi trebalo žaliti. Ta je stranka nastala kako bi Bosna i Hercegovina nestala, vodili su je presuđeni ratni zločinci od kojih su neki i prve godine mira proveli u institucijama BiH, ulažući nadljudske napore u nastavak sukoba mirnijim sredstvima. E taj, destruktivni SDS je naslijedio SNSD, dok su u SDS-u shvatili kako raspakivanje Dejtonskog sporazuma vodi nekom drugom u kojem bosanskohercegovački Srbi mogu samo gore proći.

Aleksandra Pandurević je, među ostalim, bila glas razuma u onom Dodikovom privremenom puču koji nije uspio i zato što se pokazalo da, za razliku od 1992., ne postoji srpski konsenzus o rastakanju BiH, odnosno da postoje političke organizacije svjesne posljedica avanturizma tadašnjeg predsjednika Republike Srpske.

Od sadašnje Srpske demokratske stranke ništa ne mogu očekivati ni njeni najodaniji glasači. Od reanimirane sa očekivanjima ne treba pretjerivati niti sa jedne strane međuentitetske granice. Neće, drugačije rečeno, SDS sa, recimo, Miličevićem kao ponovnim predsjednikom, ispunjavati želje Bošnjaka i Hrvata – koje su, inače, dijametralne – ukidati ovlasti RS-a, zatražiti od SDA ili SDP-a da napišu zakon o državnoj imovini kojeg će bezuslovno podržati, odustati od karakteriziranja rata kao građanskog i tako dalje i tako redom, ali neće ni generirati krize kao Milorad Dodik i, nadati se, stvoriti i održavati interesnu, koruptivnu mrežu kakvu je davno postavio Glavni Baja.

Posljedično, prestankom postojanja stalne opasnosti od secesije RS-a, nestat će i jedan od većih izgovora za status quo u Federaciji kojeg bošnjački predstavnici održavaju pozivanjem na veći problem, onaj u Banja Luci, a hrvatski partnerstvom sa SNSD-om od kojeg su do sada politički profitirali koliko bi i od koalicije HDZ-a BiH i Laburističke stranke Norveške.

Mladen Bosić, Vukota Govedarica, Mirko Šarović i Milan Miličević bili su predsjednici SDS-a otkako je Dodik zauzeo svu vlast u RS-u i bili su mu, ipak, ozbiljna opozicija. Branko Blanuša se, međutim, nije ugledao na njih, već na Dragana Čavića koji je 2006. godine omogućio Miloradu Dodiku da u predizbornu kampanju krene sa mjesta premijera Republike Srpske i onda pomete i njih i njega. Istina, Čaviću se kasnije odužio, pa će valjda i Blanuši kada ovaj dotuče stranku koju vodi.