Studenti: Čuvari konzervativne revolucije

Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba da brine za svoju budućnost. On budućnosti nema. Posljedično, ne nađemo li pod hitno eliksir mladosti i ne spasimo penzionere od izvjesne biološke smrti – najebali smo.

Veliki historijski događaji često počnu onako, s nekim sitnim povodom. Tako su se jednom studenti samo htjeli malo slobodnije i po sobama družiti sa kolegicama i prijateljicama. Kućni red je, međutim, branio bilo kakve posjete žena muškarcima, pa je došlo do blokade sveučilišta, širenja pobune, hapšenja... Uskoro je Evropa uzvikivala novu parolu mladih boraca za slobodu: „Budimo realni, tražimo nemoguće“.

Bilo je to poodavno, 1968. godine u Francuskoj.

Čudna su to inače vremena bila: uspalili su se mladi gdje su stigli i zapeli da, kada već niti uče, niti spavaju do podne kao sav normalan svijet, riješe neke ozbiljne probleme. Recimo, zločine svojih očeva.

„Tek je naša generacija, dakle 1968. godine i nakon, postala glasna – htjeli smo znati i htjeli smo razumjeti što se to događalo. Razumijevanje je čak nešto mekše od saznavanja, možda čak uključuje i tu dimenziju oprosta, zar ne? Pa ipak, istovremeno, osjećali smo strašnu netrpeljivost spram te generacije naših roditelja, bili smo ih spremni ubiti zbog toga što su činili... Naravno, ne nožem, ali simbolički. Nismo mogli, a nismo ni htjeli razumjeti zašto su postajali tako okrutni, zašto su postajali nacisti“, rekla je u intervjuu portalu Voxfeminae, čuvena njemačka režiserka Margarethe von Trotta.

„Istina je da je studentski pokret iz 1968. godine imao veći odjek jer je studentski pokret predstavljao novu generaciju. Ovo su bili ljudi rođeni poslije ili tokom rata, ali su bili suviše mladi da imaju bilo kakvu direktnu odgovornost za počinjene zločine. Oni nisu učestvovali u naporima da se porekne ono što su oni sami učinili, ali su bili voljni da pogledaju šta se desilo u njihovoj zemlji“, izjavio je prije punih petnaest godina Aryeh Neier, bivši direktor američkog Instituta za otvoreno društvo.

Većina današnjih studenata u Bosni i Hercegovini rođeni su na samom kraju ili malo poslije rata. Oni, međutim, niti su toliko realni da traže nemoguće, niti ih zanima propitivanje prošlosti i suočavanje sa onim što se događalo prije nego će doći na svijet. Oni, ti studenti i studentkinje su bogobojazni i... I nema više. Drugih problema nemaju, dok probleme drugih ne vide.

„Smatramo da se održavanjem nastave i ispita za vrijeme džuma-namaza (koji je vjerska obaveza pripadnika islamske vjeroispovijesti), ugrožavala njihova osnovna ljudska prava i kršili pobrojani pozitivno-pravni propisi, jer ti studenti moraju birati između obavljanja vjerske obaveze i obrazovanja (sticanja znanja) zbog kojeg su i upisali fakultet... S druge strane, pojedini profesori, istina ne veliki broj, nisu vodili računa o tim vjerskim pravima studenata, te su zakazivali čak i ispite za vrijeme džuma-namaza. Centralne sedmične molitve drugih priznatih vjerskih zajednica su u neradne dane, te oni nisu imali problema sa obavljanjem istih. Međutim, često se u praksi dešava da nadoknade nastave, ispitni rokovi, ili izvršavanje nekih drugih akademskih obaveza, budu zakazane u dane vikenda, pri čemu se uglavnom ne vodi računa o terminima centralnih sedmičnih molitvi", sročili su u Studentskom parlamentu Univerziteta u Sarajevu, da bi im Senat iste te sekularne visokoškolske ustanove u sekularnom društvu, odgovorio kako će se od sada, nadalje i ubuduće, pri planiranju akademske godine voditi računa o terminima famoznih centralnih sedmičnih vjerskih obaveza!

To da je Bosna i Hercegovina teistički gulag na svakom njenom kvadratnom centimetru, niti je tajna, niti je novost. Vjerske razlike kao najveće među narodima u BiH pretvorene su u, kažimo tako, pravila življenja, a njihovo isticanje koristi se kao oblik zapišavanja teritorija. No, to što studenti koji bi trebali biti najprogresivniji i najliberalniji dio društva ne samo pristaju na puzajuću okupaciju javnog prostora i njegovu desekularizaciju, već aktivno u učestvuju u procesima pretvranja prava na izboru u obavezu, jednako je i poražavajuće i dugoročno zabrinjavajuće. U društvu čiji se budući akademski građani razguliše tek oko toga što ne mogu u isto vrijeme moliti i polagati ispite, za deset ili dvadeset godina neće biti pitanja o tome koliko se još prostora slobode može osvojiti, već šta se još može zabraniti, ukinuti ili, u kao boljem, ali nimalo dobrom slučaju, prilagoditi vjerskim manifestacijama, obavezama i kalendarima.

Svijet što su ga sudionici ili simpatizeri šezdesetosmaških procesa gradili – danas mahom penzioneri na izmaku sedme decenije života i još stariji - nije ispao najbolje, ali onaj što će ga napraviti mladi na kojima, kako kažu, taj i svaki drugi svijet ostaje, e to će biti pakao. Riječ džehenem također je odgovarajuća.

„Šezdeset, osam šezdeset, vratiće se opet, osam šezdeset...“, pjevao je nekada davno generacijski pjesnik Branimir Štulić. I začudo promašio. Kod nas se, vidimo, neće vratiti - no sikiriki što bi rekao Edo Maajka.

Osim, naravno, ako se ne misli na 1686.: godinu u kojoj je u Parizu otvorena nastarija književna kafana na svijetu, dok su na Balkanu mirno i dostojanstveno spaljivali vještice.