Srbija bira: Sve je isto samo njega nema

U nedjelju, 17. decembra ili prosinca, u Srbiji se održavaju vanredni parlamentarni izbori, isti takvi za Skupštinu Autonomne pokrajine Vojvodina i lokalni u 65 gradova, računajući i onaj najvažniji i najveći, dakle Beograd. Prvi puta od 2012. godine, Srpska napredna stranka kojom, uzgred rečeno, više ne predsjedava Aleksandar Vučić, ali joj je posudio ime za izbornu listu, nije sigurna u pobjedu, posebno ne nadmoćnu.

Vučića se ne tiče

Kada bi Srbija živjela u sadašnjosti, a ne malo u 1389., pa malo u 1991., ti bi se izbori i njihovi rezultati ticali samo njenih građana i građanki. No, kako je sve suprotno, tako ni za nas u Bosni i Hercegovini, ali ni za Kosovare i Crnogorce, naizgled nije nebitno ko će u ponedeljak ustati kao pobjednik. Samo naizgled, jer se ništa suštinski neće promijeniti sve i ako sadašnja vlast padne nekoj stvari za uši.

Vučića se, da ponovimo, ti izbori teorijski ne tiču: on je predsjednik kojem traje mandat, nije stranački lider i pozicija mu ne zavisi od toga ko će imati većinu u Narodnoj skupštini Republike Srbije, pa kao takav može nastaviti dijeliti ordenje i ispunjavati protokolarne obaveze čak i da SNS ne pređe izborni prag. Teorijom se, međutim, sve da objasniti, dok je sa praksom drugačije, pa je i Vučić najavio da će, ukoliko sadašnja opozicija pobijedi, raspisati i predsjedničke izbore na kojima će, u tom slučaju, izgubiti. Uostalom, ovog se vikenda i ne bira između onih koji zagovaraju socijalnu državu i ljutih neoliberala, već se isključivo glasa za ili protiv Aleksandra Vučića, a poslije šta bude.

Duboka država

Sa autokratima koji se vole predstavljati kao stabilokrati - Vučić je upravo to - je jedino dobro što su predvidljivi. Sa srpskom opozicijom je najgore što su predvidljivi i oni, dijelom iz ideoloških razloga, dijelom zbog onoga što će ih u slučaju pobjede dočekati kada dođu na posao.

Ima u sjajnoj srbijanskoj televizijskoj seriji „Porodica“ scena u kojoj Zoran Đinđić sa najbližim saradnicima nabraja na koga se mogu osloniti u pokušaju da Slobodana Miloševića utamniče barem zbog korupcije, ako ga već ne mogu ravno poslati u Haag. Na kraju i on i oni – i Đinđić i Čeda Jovanović i Beba Popović i tako dalje i tako redom – zaključe da jedino kontroliraju parlamentarnu većinu, a i nju jedva.

Sve, dakle, da je trenutna srpska opozicija najsjajnija u poznatom dijelu svemira i šire – no nije, da ne bude zabune – nju će, ukoliko pobijedi, dočekati duboka miloševićevsko-vučićevska država za čiju demontažu treba potrošiti barem pola mandata u najboljem slučaju. U izvjesnijem najmanje jedan, a u najrealnijem nekih osam godina.

Četiri rata

To je, međutim, manji problem od strukture onih koji vjeruju da će u noći sa nedjelje na ponedeljak slaviti uz trubače iz Guče. „Verujem da glasači svih opozicionih stranaka jesu za to da dekriminalizujemo zemlju i oslobodimo je korupcije, da su svi za to da se zaustavi divljanje cena, da su svi protiv nastavljanja preteranog zaduživanja, da su svi za slobodne medije, da svi smatraju da treba da podržimo domaću privredu, da treba da uložimo u poljoprivredu, da pomognemo našem narodu na Kosovu i Metohiji.... Stvari oko kojih se ne slažemo biće stavljene sa strane dok se posle oslobađanja medija ne održe fer i pošteni izbori“, kazao je za „Politiku“ Dragan Đilas, predsjednik Stranke slobode i pravde, najveće opozicione političke organizacije oko koje je okupljena koalicija „Srbija protiv nasilja“ i u kojoj vjeruju da će „ako izađe samo pet posto građana više nego na prethodnim izborima doći u situaciju da stranke za koje glasaju ljudi koji ne podržavaju vlast mogu da formiraju tehničku vladu“.   

Problem je, naravno, što među tim strankama sa kojima bi Đilas sarađivao ima ama baš svega i svakoga, a najviše nacionalista koji ne misle kako je Vučićeva regionalna, dakle hegemonistička, politika bila temeljno loša, već ih nervira što nije bila efikasnija, baš kao što ni pokojnom Miloševiću ne zamjeraju što je poveo četiri rata, već što ih nije dobio.

Možda će, svakakvih čuda ima na ovom svijetu, građani i građanke Srbije u slučaju promjene vlasti imati veće penzije i plate, bolje obrazovanje i javno zdravstvo, slobodnije medije i živjeti u društvu u kojem je društveno neprihvatljiv svaki oblik neciviliziranog ponašanja, ali to nikakve veze neće imati politikom Srbije prema BiH, Kosovu i Crnoj Gori.

Pitanja sa strane

Sve i da značajniji i politički snažniji dio Vučićevih protivnika misli – kao što ne misli – da treba priznati kosovsku nezavisnost, Republiku Srpsku početi doživljavati isključivo kao regiju u drugoj, nezavisnoj državi i prestati gledati na samostalnu Crnu Goru kao na historijsku grešku koja se može ispraviti, ni tehnička vlada niti, oni pogotovo, nategnuta skupštinska većina neće podržati to, nazovimo ga, suočavanje sa sadašnjošću. Sasvim suprotno: najmanje pola, realnije dvije trećine, onih što se nadaju padu SNS-a je u svakom trenutku spremno na ulicama braniti regionalno nasljeđe ljutog neprijatelja, uz neizbježnu podršku nemalog broja uticajnih sveštenika, pripadnika paravojnih formacija maskiranih u fudbalske navijače, neizlječivih pristalica Miloševića i desetina hiljada onih kojima se kroz obrazovni sistem, kako to kaže sjajna beogradska historičarka Dubravka Stojanović, mozak depilira već 30 godina, pa im je jasnije kako nastaju crne rupe nego kako to da postoje ljudi koji ne misle da su četnici Draže Mihailovića bili antifašisti.

Pokojna Latinka Perović, briljantna povjesničarka i žrtva dugoročno najveće greške Josipa Broza Tita – onoga trenutka kada je odlučio smaknuti srpske liberale među kojima su bili Marko Nikezić, Konstantin Koča Popović i drugi, oslobođen je prostor za Dobricu Ćosića i njegove proizvode poput Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i sve tako do Aleksandra Vučića, ali i nekih od njegovih oponenata – je govorila kako ne treba Srbiju objašnjavati Miloševićem, već Miloševića Srbijom. E, isto važi i za aktuelnog predsjednika, te one što planiraju, kako Đilas reče, sa strane staviti pitanja Kosova, BiH, Crne Gore, pa i rata u Hrvatskoj koji je, prema njihovom tumačenju, započeo i završio sa „Olujom“.

Dok god je tako, dok, dakle, Srbija ponedeljkom, srijedom i petkom živi u 1389. godini, a ostalim danima u 1991., nas za rezultate izbora u Srbiji može da, kazano na način Svetislava Basare, boli qwarz. Što ne znači da nas neće, čak i ako Vučić ode, nastaviti boliti glava i svrbiti vrat, jer će sve ostati isto kao prije dvije ili prije trideset godina. Osim brojnog stanja porodice Milošević.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.