Širenje slike: Grunf pred sudom u Strasbourgu

“U teoriji nema razlike između teorije i prakse. U praksi – ima”, rekao je Otto von Grunt, inovativni član grupe TNT, bivši pilot Luftwaffea i demobilizirani poljoprivrednik, širokim narodnim masama poznatiji kao Grunf.

Razlika

Ako je, kako uz ostale medije, piše “Dnevni avaz”: Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu „utvrdio da je trenutni politički sistem etničku zastupljenost učinio relevantnijom od političkih, ekonomskih, socijalnih, filozofskih i drugih razmatranja i na taj način pojačao etničke podjele u zemlji i narušio demokratski karakter izbora“, pa procijenio „da je očigledno da konstitutivni narodi uživaju privilegovan položaj u trenutnom sistemu“ radi kojeg je Slaven Kovačević tužio Bosnu i Hercegovinu navodeći da  „zbog kombinacije etničkih i teritorijalnih uslova nije mogao biti izabran u Dom naroda PSBiH i Predsjedništvo BiH na izborima 2022. godine“, kako je onda i zašto Veliko vijeće istog tog Evropskog suda za ljudska prava poništilo prvostepenu presudu prema kojoj je bilo „određeno da BiH treba biti jedna izborna jedinica prilikom izbora Predsjedništva BiH i Dom naroda PSBiH“?

Pa tako što, kako već reče Grunf, i u teoriji međunarodnog prava nema razlike između teorije i prakse, ali u praksi - itekako ima.

Dok je presuda u Kovačevićevom predmetu postajala pravosnažna, u još jednom gradu nama najpoznatijem po sudu, dakle u Hagu, je održan Samit zemalja članica NATO saveza na kojem se razgovaralo o povećanim izdvajanjima za odbranu i svakom zgodom pokazivalo kako će ta alijansa – uz rijetke izuzetke – raditi ono što predsjednik SAD-a Donald Trump poželi i da će, u najkraćem, biti ili po njegovom i američkom ili nikako. Kako unutar NATO-a, tako i na onim mjestima na kojima je demonstrirano nulto pravilo vanjske politike Washingtona koje glasi: nije cilj da se problem pravedno riješi, već da problema za Ameriku – nema.

Sarajevski optimisti

„Osuđujemo flagrantno nepoštivanje zakona od strane predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i ključno je da zaustavimo njegove destabilizirajuće akcije u regiji koje su se pogoršavale iz sedmice u sedmicu. Zakon o podržavanju Dejtonskog mirovnog sporazuma će sankcionisati kriminalce poput Dodika i druge slične njemu koji nastoje uništiti institucije koje čuvaju krhki mir u Bosni. Nova Osovina zla, koju čine Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja, navija za loše aktere poput Dodika i ključno je za globalnu stabilnost da zaustavimo ovo zlo u njegovom nastojanju da pošaljemo poruku da svijet neće tolerisati korumpirane secesioniste poput njega da dobiju još jedno uporište. Kada loši akteri pokušaju potkopati demokratiju i stabilnost u Bosni i Hercegovini, SAD moraju djelovati. Ovaj zakon se odnosi na pozivanje tih pojedinaca na odgovornost i čvrsto stajanje iza Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ne možemo si priuštiti da gledamo na drugu stranu dok korupcija i podjele prijete teško stečenom miru. Podrška Dejtonskom mirovnom sporazumu je snažna i dvostranačka u Kongresu. Loši akteri poput predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika ne smiju kidati institucionalne tetive mirne i prosperitetne Bosne i Hercegovine. Amerika se ne smije povući iz našeg rada na Balkanu, inače će Rusija popuniti prazninu", rekli su – malo nakon što su se neizlječivi sarajevski optimisti bolno suočili sa sadašnjošću – predlagači Zakona o zaštiti Dejtonskog sporazuma.

Četvoro američkih kongresmena, po dvoje iz Republikanske i Demokratske stranke, Ann Wagner, Mike Turner, Wesleym Bell i Jake Auchincloss, smislilo je, dakle, pravni akt zbog kojeg će pokušaji rušenja Dejtonskog sporazuma biti kažnjivi na razne načine, a ni Trump neće morati svako malo produžavati rok trajanja sankcija i drugih vrsta pritiska na one što – kako i piše u odluci predsjednika SAD-a objavljenom ovih dana u Federalnom registru – „ugrožavaju mir i međunarodne napore na stabilizaciji regije, uključujući ekstremističko nasilje i opstruktivne aktivnosti koje koče napredak ka efikasnom i demokratskom upravljanju, te punoj integraciji u euroatlantske institucije”.

Teške rane

„Eventualni uspjeh u ‘ukrajinskoj kampanji‘ Rusiji bi dao krila i omogućio da se posveti drugim regijama, Balkanu u prvom redu. Dodik o izdvajanju Republike Srpske govori najmanje desetak godina. Na karti separatizma već godinama gradi svoju politiku i popularnost. To nije ništa novo, ali Rusija je to svakako objeručke prihvatila jer se uklapa u njezinu politiku destabilizacije regije. Dodik joj se ponudio, pa zašto ga ne prihvatiti ako joj to konvenira“, rekao je, pored ostalog, u intervjuu za „Jutarnji list“ Maksim Samorukov koji od ukrajinskog rata i prinudnog bijega iz Rusije radi za berlinski „Carnegie Russia Euroasia Centar“ u kojem je, kao što je bio i prije, fokusiran na Balkan i zemlje čije jezike – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – govori.

Onaj kome i dalje nije jasno to što je Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu „utvrdio da je trenutni politički sistem pojačao etničke podjele u zemlji i narušio demokratski karakter izbora“, pa procijenio „da je očigledno da konstitutivni narodi uživaju privilegovan položaj u trenutnom sistemu“, a onda poništio prvostepenu presudu prema kojoj je bilo „određeno da BiH treba biti jedna izborna jedinica prilikom izbora Predsjedništva BiH i Dom naroda PSBiH“ ili ne može ili namjerno ne želi razumjeti kako Amerika Dejtonski sporazum smatra svojim velikim uspjehom, ali i da su u njoj svjesni kako od problema Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH mogu i hoće biti veći oni koji bi uslijedili nakon njegovog raspakiranja na neki od načina sa kojim se ne slažu predstavnici svih konstitutivnih naroda koji se, inače, mogu složiti samo oko toga da se oko ničega ne mogu složiti.

Dok se Dragan Čović i Milorad Dodik raduju pravosnažnoj presudi baš kao da je njih neko pitao kakva će biti, a SDA jauče zbog teških rana građanske BiH kojom bi postojanje te stranke bilo obesmišljeno, Slaven Kovačević najavljuje nastavak svoje borbe u kojoj je stekao značajno iskustvo, a iskustvo poraza je, kako je rekao mudri Grunf, „ono što dobiješ kada ne dobiješ ono što si htio”. I ništa, baš ništa više.