SDP: Srebrenički inferno

"Begu Bektića nisam upoznao. Ne znam ko je. S ovim ljudima nisam sarađivao. Pohvalna je brza reakcija SDP-a, isključenja bez suvišnih 'ja, i?'. Problematično je što brzo reagujemo, imali smo situaciju u Prijedoru, Enver Zornić, sada ovo. Brzo reagujemo, treba se zapitati zašto dođe do ovakvih slučajeva", rekao je član Predsjedništva i bivši generalni sekretar SDP-a, Irfan Čengić, komentirajući privođenje trojice stranačkih kolega iz Srebrenice koji su pomogli tamošnjem načelniku, Mladenu Grujiću iz SNSD-a, da obnovi mandat zahvaljujući i glasovima onih Bošnjaka što su ih socijaldemokrate sa istoka Bosne prijavile za glasanje u Srbiji.

Bego Bektić, predsjednik srebreničkog ogranka SDP-a, kandidat te stranke za odbornika Enver Hamzić, te stranački aktivista Muamer Sandžić jesu – i to za početak, za zagrijavanje – zaslužili interventno izbacivanje iz Socijaldemokratske partije, ali niti je samo zbog njih ta Socijaldemokratska partija u problemu, niti će njihovo isključivanje i političko eutanaziranje označiti kraj agonije u još uvijek najvećoj opozicionoj stranci u Bosni i Hercegovini. Parafrazirajući Irfana Čengića: SDP zaista brzo reagira kada postoji potreba, samo što potreba postoji prečesto.

Kada se uoči posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj koalicija okupljena oko tamošnjeg SDP-a nazvala „Restart“, neko je rekao da ključnoj stranci – dakle Socijaldemokratskoj partiji – ne treba restart već reset. E, sve što je važilo i važi za partiju koju je njen bivši lider i današnji predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, ostavio u fazi raspadanja, važi i za SDP BiH. Uostalom, slična je to i povijest bolesti, kao što je slična, ako kod nas nije i veća – a jeste – šteta ostala iza nekadašnjeg čelnika Zlatka Lagumdžije.

„Meni je neugodno i krivo jer je čovjek koji je bio predsjednik naše organizacije u Srebrenici dopustio sebi da se upusti u radnje koje krše osnovne moralne i ljudske vrijednosti, a onda i da prekrši zakon. I potpuno je nevažno da li će se i šta dokazati od tih radnji, bitno je da se doveo u situaciju da bude među osumnjičenim čime je nanio nesagledivu političku štetu SDP-u“, izjavio je sadašnji stranački šef, Nermin Nikšić.

Po prirodi stvari i pozicije Nikšić se mora i sramiti i osjećati odgovornost za postupke tog nekog Bektića i pratećih mu drugova, kao što bi morao osjećati i sram i odgovornost zbog onoga što nije učinio nakon preuzimanja predsjedničke pozicije od Lagumdžije. A nije učinio gotovo ništa od onoga što je morao.

Nikšićev prethodnik uložio je nadljudske napore i sav svoj spletkaroški talenat da, prvo, iz stranke izbaci one koji su mu mogli predstavljati prijetnju – uz ostale i rahmetli Nijaza Durakovića i budućeg gradonačelnika Sarajeva Bogića Bogićevića – da bi, zatim, stranku bošnjakizirao tako što je dopustio zapuštanje njenih odbora izvan onog teritorija kojeg je u ratu kontrolirala Armija BiH, dok je, izmišljajući i instalirajući Željka Komšića, pomogao da se SDP među većinom Srba i Hrvata u BiH percipira kao lijevo krilo Stranke demokratske akcije.

Usput je ulazio u itekako žestoke i nimalo skrivene sukobe sa uglednim i dokazano uspješnim članovima, omogućavao napredovanje političkim švercerima najavljujući kako će od Federacije napraviti Zapadnu Njemačku koja će onda usisati oni Istočnu, odnosno Republiku Srpsku. Od ovog zadnjeg, naravno, niti je šta bilo, niti će šta biti, dok su posljedice ostalog vidljive i dan danas i ne samo u Srebrenici.

Iako je i brojčano i infrastrukturno najjača stranka opozicije, SDP je po biračkoj podršci u slobodnom padu. Tamo gdje duže vrijeme imaju vlast održavaju se ponajviše zbog energije načelnika i gradonačelnika, dok su na pobjedničkoj strani u Kantonu Sarajevo završili ponajviše zbog saveza sa konzervativcima iz Naroda i pravde Dine Konakovića.

Zlatko Lagumdžija možda nije politički stvorio Nermina Nikšića, ali ga jeste otkrio, propagirao, osiguravao medijske nastupe, omogućio mu karijerni napredak i, u konačnici, preuzimanje SDP-a u stanju plitke kome. No, ništa od toga nije Nikšićev grijeh. Jeste, međutim, to što od prvog dana predsjedničkog mandata, pa do evo ove minute, nije sanirao zatečenu štetu već je, sasvim suprotno, predsjedavao strankom tako da se ona do podne blamirala, a od podne osipala.

Socijaldemokratska partija nekada jeste bila ozbiljna alternativa, ne samo Stranci demokratske akcije, već i HDZ-u: veći broj glasova hrvatskih birača od SDP-a je, naime, dobijala samo Čovićeva stranka. U Republici Srpskoj su, istina, prolazili znantno gore, vježbajući kako poraze, tako i tehnike marginaliziranja vrijednih i kvalitetnih ljudi poput, recimo, dr. Dragog Stanimirovića.

Današnji SDP južno od Ivana rijetko daje znakove života i, uglavnom, ne predstavlja ozbiljnu prijetnju vječno vladajućima kojima jedna vijećnica u Tomislavgradu, jedan vijećnik u Grudama ili troje u Jablanici, mogu naštetiti koliko i Vojin Mijatović Miloradu Dodiku u Republici Srpskoj, dakle nikako i nimalo.

Bego Bektić, Enver Hamzić i Muamer Sandžić nisu, ako ćemo pravo, učinili ništa neuobičajeno, samo što su to napravili amaterski i na baš krivom mjestu. SDP se, naime, i drugdje ponaša kao trgovačko društvo: tamo gdje im ne ide – ostavljaju posao, dok se drugdje interesno uvezuju sa strankama sa kojima imaju malo ili gotovo ništa zajedničko. Nekada je to NiP, nekada PDA, pa SBB i tako redom. Pri tome se na entitetskom i državnom nivou čvrsto drže uloge profesionalne, komotne opozicije kojoj je smisao postojanja da bude upravo to - komotna opozicija čiji su predstavnici dobro plaćeni, malo odgovorni i vječno odmorni.

Za šest godina, koliko je prošlo otkako je naslijedio Lagumdžiju, Nermin Nikšić je uspješno preživio jedne izbore za predsjednika, odlazak dijela članstva i formiranje Socijaldemokrata BiH, te niz razloga za brzu reakciju. Za sve to vrijeme SDP – pojedinci se ne računaju dijelom i zato što ih je stranka podržavala manje nego reprezentaciju Novog Zelanda u kriketu - nije ponudio nikakav novi politički program, nikakvu vrijednu ideju, ali i nikakav odgovor na to što su im dio agende preuzeli i upropastili i Izetbegovićeva SDA i DF Željka Komšića.

Ukoliko srebreničko doticanje dna ne izazove stvarni reset u SDP-u, ne inicira i nove programe i nove ideje i realne, ostvarive političke planove, onda se ta stranka komotno može priključiti Narodu i pravdi. Uostalom, već godinama se obraćaju istom i jednom biračkom tijelu. Jednom od tri, da ne bude kakve zabune.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.