Goran Bogdan: Svjetsko, a naše

Davor Sučić, širim narodnim masama poznat kao Sejo Sexon, u pjesmi „Boško i Admira“ kaže kako teška vremena uvijek donesu velike romanse. Za razliku od teških, šugava odnesu velike vijesti, odgurnu ih iza izvještaja iz pakla kojim dominiraju oni čiji je domet do Doljana, a pamet, blago rečeno, na godišnjem.

Tako su, eto, suluda odluka HDZ-a da pošalju delegaciju na komemoraciju notornom Marku Radiću, Izetbegovićevo trabunjanje o stotinu i pet hiljada novih radnih mjesta, Dodikovo arbitriranje oko rezultata američkih izbora, proganjanje Predraga Kojovića i Srđana Mandića, covid-19 i policijski sat u dvadeset tri, te sve što već čini uvod u lokalne izbore, ako ne zaglušili, onda svakako utišali vijest o tome da je glumac Goran Bogdan nominiran za nagradu Evropske filmske akademije i to u najprestižnijoj kategoriji – onoj za najboljeg na kontinentu, dok je film u kojem igra – „Otac“, srpskog režisera Srdana Golubovića – ozbiljan kandidat za priznanje koje se nekada zvala „Felix“, dok se i sada naziva „evropskim Oscarom“.

„Bogdan je tako postao prvi glumac iz Hrvatske koji je nominiran za nagradu Europske filmske akademije u toj kategoriji“, podnaslov je s razlogom euforičnog teksta iz zagrebačkog „Jutarnjeg lista“. Samo što, je li tako, tako je, Goran Bogdan uopće nije glumac iz Hrvatske, što naravno ne znači i da nije hrvatski glumac. Jednostavno, za glumca se školovao u Zagrebu, na tamošnjoj Akademiji dramske umjetnosti, debitirao u pozorištu i na filmu i iz Hrvatske je krenuo u veliki svijet iz kojeg povremeno navrati da vidi ćaću, mater, braću, sestre i prijatelje u Širokom Brijegu.

Cijelu tu, u balkanskom bjesnilu važnu priču o identitima, Bogdan je davno sveo na malo riječi i sve su prokleto tačne. „Volio bih da jednom budem i američki i europski i, božeoprosti, srpski glumac. Glumac, zapravo, može biti dobar i loš“, rekao je, demonstrirajući netipičnu hercegovačku skromnost, jer odavno jeste i evropski glumac – sada, s nominacijom, ima i potvrdu – pa i američki zbog igranja u tamošnjim produkcijama, zatim srpski, jer su i film „Otac“ i, uz ostalo, serija „Senke nad Balkanom“, srpski proizvodi, ali i bosanskohercegovački i hrvatski. U prevodu: Gogo je dobar glumac, itekako dobar, i sa impresivnom karijerom.

E to je, ta karijera, uz ono kako Goran Bogdan misli, daleko  važnije od toga čiji je sve i po kojem redu. Za pripadnost nekoj naciji ili religiji ne treba truda: oboje se, zajedno sa imenom, prezimenom, rodbinom i krevetićem, dobije po rođenju i bez ikakve mogućnosti izbora. Za glumiti sa Johnm Hurtom i Samanthom Morton, koji zajedno imaju četiri glumačke nominacije za Oscara, za biti u konkurenciji sa danskom zvijezdom Madsom Mikkelsenom, steći dovoljno kredita da producenti jedne velike serije termine snimanja prilagođavaju glumcu koji paralelno snima „Fargo“, i taklo dalje i tako redom, treba imati radni kapacitet japanskog robota i talenat himalajskih visina. Onaj zbog kojeg je jedna njegova kolegica rekla da može glumiti, ako treba, i leđima.

Otac svih verbalnih akrobacija, inače rođeni Travničanin, Miroslav Ćiro Blažević, jednom je, poredeći sebe i tada najcjenjenijeg svjetskog trenera Fabija Capella, rekao kako je Talijan – oštra nula: "Kakav Capello? Da je on, kao ja, krenuo iz Travnika, ne bi do Turbeta doš'o!"

Naravno, nije lako, ali je, da tako kažemo, manje teškodobiti jednu od glavnih uloga u visokobudžetnoj seriji u britansko-francuskoj ili američkoj koprodukciji kada se čovjek rodi u Parizu ili Londonu, ma i u Liverpoolu ili Nantesu, odnosno kada na audiciju krene iz tih gradova u kojima živi dovoljno dugo da se neće brzo izgubiti.

Goran Bogdan je, da ponovimo, rođen u Širokom Brijegu, studirao je u Zagrebu i em snima svugdje, em ga gdje god dođe kite, u najgorem slučaju, samo nominacijama za velike nagrade koje se nikada na daju onima što otvaraju vrata zvijezdama, imaju ukupno pola snimajućeg dana – toliko je dovoljno da dva puta prođu kroz kadar s kartonskom kutijom u rukama – i ne ginu u osmoj minuti prve epizode serije čiji su scenaristi napisali da je smrt jednog u nizu balkanskih lopova pokrenula lavinu raznih događaja.

Insistirajući na tome da želi biti svačiji glumac – jer zna da su dobri takvi, dok loši svakako nikome ne trebaju – Goran Bogdan se ne odriče vlastitih mišljenja i stavova, niti ih skriva podilazeći publici i producentima, režiserima i medijima. „Kao da je srednji vijek i iz svojih potleušica susjedu bacamo kletve u rošavo lice. Još malo pa će od ratnih devedesetih proći trideset godina. Matematički gledano, ako je prosječni životni vijek jednog Hrvata 72 godine, polovica stanovništva bit će rođena nakon početka rata. Strah me da ćemo se u želji da održimo sjećanje ogaditi samima sebi. Na dobrom smo putu. I neće mladi bježati samo zato što nema posla, nego radi smanjenja te buke“, rekao je, govoreći o društvenoj klimi u Hrvatskoj, u davnom intervjuu za portal Forum.tm. Ko misli da ima neke razlike i da ovdje, u Bosni i Hercegovini, nije navlas isto, neka riječ Hrvat zamijeni sa Bosanac, Hercegovac, Srbin, Bošnjak, Sejdić, Finci ili sintagmom bosanskohercegovački Hrvat.

Diplomirani ekonomista i rođeni glumac zapravo je Bosanac i Hercegovac – dobro, prvo Hercegovac: „Ja jesam Hercegovac, rođen sam dolje i po genealogiji moram biti. Ali znaš ti što sve može biti 'Hercegovac'? Na kraju krajeva, i Nikola Tesla je Hercegovac. Evo još jedna strana u vječnoj svađi. Kao što je rekla zlatna ribica u onom vicu: 'Ma nek je muving'" – budućnosti. Njemu, naime, ne treba objašnjavati na šta je mislio Ivan Lovrenović kada je kazao da to što je Bosanac ne znači da je manje Hrvat, a može i obrnuto, kao što mu ne treba tumačiti kako je osobni integritet uvijek važniji od tuđih utisaka.

Upravo kao takav – identitetski kompleksan i svjestan te kompleksnosti, ali nimalo njome određen i opterećen - je, uz nekolicinu prijatelja, pokrenuo čudesni West Herzegowina Fest i kao takav je isto svugdje, od Sarajeva do Vancouvera, od Beograda do Londona, ma od – do, dakle prvo i više od svega  veliki glumac. Tu, najvažniju činjenicu o Goranu Bogdanu, ne može promijeniti ishod biranja i šansa da nagradu Evropske filmske akademije dobije neko drugi. Neko ko bi se, da je krenuo odakle Gogo, odavno vratio kući i predao, pogotovo sa iskustvom bosanskohercegovačke prošlosti - onih teških vremena koja, uz romanse, donesu i velike umjetnike. Velike i nama i svima na potezu od Hercegovine do Kanade.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.