Rat i(li) mir: Dodik – sam protiv nikoga

Način doživljavanja politike je ono što potencijalne historijske ličnosti razlikuje od cinizma historije. To što mu politika nije cilj već sredstvo, Milorada Dodika čini superiornim u zemlji u kojoj bi mu, po prirodi stvari i poziciji koju obnašaju, među najžešćim protivnici trebali biti Valentin Inzko i Damir Mašić, dvojac čije formalno važne uloge pokazuju da povijest ima gadan smisao za humor.

Politika kao samo posao od kojeg se živi Dodiku nije bila cilj ni kada je zagovarao prenošenje entitetskih ovlasti na državu, sa Sejfudinom Tokićem formirao Vijeće ministara u sjeni i opisivao svoje potencijalne birače kao goleme duduke koji ga blijedo gledaju dok im priča o, recimo, reformi zdravstva, a padaju u trans nakon što podvikne da neće dati Republiku Srpsku. Kome tačno, nikada nije bilo važno.

Aktuelni predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine znao se, i to ne jednom, prevariti u procjeni, baš kao što se znao i kao što se zna prilagoditi novim okolnostima.

Milorad Dodik u prvim godinama mira je bio za Republiku Srpsku unutar BiH i sa ovlastima poput kantonalnih, ako ne i manjim. Milorad Dodik od prvog dolaska na vlast putem izbora – dakle, od 2006. – bio je za povrat ovlasti sa državnog na entitetski nivo. Milorad Dodik danas je za Bosnu i Hercegovinu koja će postojati dok god to Republika Srpska hoće.

Tako je, u najkraćem, nekadašnje bolje lice Republike Srpske postalo Radovan Karadžić sa urednijom frizurom.

Odlukom da formira rezervni sastav policije, te onom da građanima RS-a nabavku oružja učini jednostavnijom od kupovine mlijeka, Dodik možda ne želi odmah izazvati sukobe, ali sigurno želi pokazati da to može učiniti kada god mu dođe.

Istini za volju, čovjek kojem, da ponovimo, smetnju mogu – isključivo u teoriji – predstavljati Valentin Inzko i Damir Mašić, nema ama baš nikakvog razloga da se ne ponaša kao Putin za siromašne.

Damir Mašić bi bez članstva u SDP-u BiH i uspona na ramenima Zlatka Lagumdžije imao jedinstveni matični broj, žiro račun i emisiju na Televiziji Hayat. Zahvaljujući partiji koja je odlučila pomaći granice negativne selekcije, on je predsjedavajući Komisije za sigurnost Parlamenta Federacije BiH. Kao takav, dakle kao neko ko je mogao i morao – pošto drugog izbora naprosto nema – zakazati sjednicu na kojoj će se razgovarati o rezervnoj policiji Srpske i adekvatnoj reakciji u Federaciji, on je  odlučio svojim riječima zamoliti Valentina Inzka da učini nešto. Šta tačno, nije precizirano, niti može biti: na listi božanskih ovlasti koje Ured visokog predstavnika ima, ne postoji niti jedna koja mu omogućava da zaustavi stvaranje vojne sile jednog naroda i jednog entiteta.

Visoki predstavnik – koji bi, da nije ovo što jeste, bio ambasador Austrije u Bosni i Hercegovini, ako i to - je, čim ga je Mašić podsjetio da je živ, u roku odmah povukao ključni potez: izrazio je zabrinutost. Milorada Dodika je, posljedično, žignuo ud. On zna da zabrinutost i razumijevanje u politici imaju istu vrijednost kao i zašnjela reakcija na konkretnu akciju i da mu Inzkovo oglašavnje smeta koliko i dječije pišanje u Neretvu čistoći te rijeke.

Jedna od zakonitosti dramaturgije je da puška koja visi na zidu u prvom činu drame, mora opaliti u trećem. Prevedeno na jezik naše stvarnosti: oružana sila kojoj se u prvom činu nema ko suprotstaviti, u trećem će napraviti neko sranje.

Da je Federacija odlučila prva formirati rezervni policijski sastav, bila bi to prijetnja RS-u, ali kako nije, a Republika Srpska jeste, izostanak suvisle reakcije nije ništa drugo nego pokazivanje spremnosti da se kapitulira. Pred čim tačno možda još nije sigurno, ali zato jeste pred kim.

Nesreća u ovdašnjoj nesreći je što Dodik naprosto nema relevantnog protivnika, odnosno protivnike. Potencijalni kandidati se, naime, bave ili sami sobom ili ličnim imetkom, a najčešće i jednim i drugim. SDA glavinja između Radončića i Komšića, SDP čekaju unutarstranački izbori, SDS i Našu stranku također, dok Dragan Čović očito nema problema s tim što će ga na kraju Dodik potrošiti i zaboraviti. Svi ostali, od PDP-a u Republici Srpskoj, pa do Dine Konakovića i Slavena Raguža u Federaciji, prosto su nerelevantni.

U situaciji kakva jeste – a takva je da redovnom sastavu policije u Federaciji nedostaje oko 1.500, a Državnoj graničnoj službi 1.000 ljudi - Milorad Dodik nema niti jednog jedinog razloga da se konačno ne upiše u historijske ličnosti. To što su sve veće šanse da mu ime bude zabilježeno krvlju, ne pogađa ga previše. Svakako neće biti njegova.

Naravno, neće ni Mašićeva ni Inzkova. U slučaju rata drugi će apelirati, a prvi ga podsjećati da je neophodno da apelira. Čisto da dokaže da nije umro u onom prostranom uredu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.