Demokratski paradoks: Manjinski glas većine

Bosanskohercegovački demokratski paradoks glasi: relativni izborni pobjednici, dakle oni koji, u odnosu na ukupan broj birača, a nerijetko i samo onih birača koji su iskoristili pravo glasa, predstavljaju manjinu, ne samo što nastupaju kao zastupnici većine, već to u jednom trenutku i postaju.

Pisao je o tome, idirektno i kritično, bivši član Predsjedništva BiH, nekadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu i ex gradonačelnik tog grada, dr. Ivo Komšić, u tekstu pod naslovom „BiH u raljama nacionalističke pregovaračke strategije“, objavljenom na portalu Analiziraj.ba.

„Tko i kako pregovara u BiH? Šefovi relativnih pobjednika na izborima pregovaraju kao nacionalni lideri. Stranačke pregovore o formiranju vlada su pretvorili u pregovore naroda. Tok i karakter pregovora, zahtjevi i ciljevi koji se ispostavljaju, automatski se, u takvom pregovaračkom modelu, prenose na narode. Sva neslaganja, svi animoziteti, sve razlike koje se pojavljuju u tim pregovorima, prenose se na narode. A u svim pregovorima toga ima, u svim državama kada se formira vlast, ali sve ostaje zatvoreno u stranačkim krugovima. Kod nas se, zahvaljujući uspostavljenoj pregovaračkoj strategiji, sve plasira narodima tako da se stanje u društvu u cjelini formira pod pritiskom tih pregovora. To povratno učvršćuje nacionalni autoritet stranačkih šefova i njihove liderske pozicije u narodima. Što pregovori dulje traju, što su zaoštreniji i s više animoziteta jednih prema drugima, to im nacionalna liderska pozicija jača“, kaže, uz ostalo, dr. Komšić.

Njegova teza prema kojoj su čelnici tri stranke – SDA, HDZ-a i SNSD-a – kao relativni izborni pobjednici na nivou Bosne i Hercegovini, uzurpirali pozicije jedinih predstavnika konstitutivnih naroda, u teoriji je tačna. U surovoj, postdejtonskoj praksi je, naravno, sve suprotno: to što su predstavnici naroda tek relativni, no ne i apsolutni izborni pobjednici, apsolutno ništa ne znači.

Bošnjačka ili, kako neki od njenih sudionika vole reći, probosanska politička scena je najživlja, najšarenija i najdinamičnija u BiH. Boreći se sa nizom stranaka različitog profila, SDA je nikada teže došla do famozne relativne pobjede. Predsjednik te stranke, Bakir Izetbegović, predstavlja dakle ne samo manji dio birača na nivou BiH, već i manjinu onih koji čine bošnjački birački bazen. No, kada bi sutra uhvatio zlatnu ribicu, makar i u akvariju, pa mu ona dala ama baš svu vlast u BiH, te omogućila da, recimo, ukine entitete, vjerovatno i kantone, umjesto etničke reprezentacije uvede građanski princip biranja na cijeloj teritoriji i za sve nivoe, montira Safeta Oručevića za gradonačelnika Mostara, žuto-plavu zastavu zamijeni onom sa ljiljanima, te pripadnicima HVO-a i VRS-a ukine sve što sada dobijaju na osnovu ratnog staža, Bakir Izetbegović ne bi učinio ništa što ne podržava značajna većina njegovih sunarodnjaka. Na vanrednim izborima, raspisanim na nagovor ribice, izgubio bi jedino pod uslovom da sat prije zatvaranja birališta – umre.

Dragan Čović je davno napravio ono što je Miloradu Dodiku pošlo za rukom prošle jeseni. Sva opozicija HDZ-u, zajedno sa svojim odanim biračima, može zakazati i održati miting u kafani srednje veličine.
Osim što je posljednje izbore za člana Predsjedništva izgubio, Dragan Čović je i lider stranke čiji se glasački bazen pokazao prilično indolentnim: od tri konstitutivna naroda, Hrvati su u najmanjem broju iskoristili pravo glasa u oktobru 2018.

No, kada bi sutra uhvatio zlatnu ribicu, makar i u akvariju, pa mu ona dala mogućnost da bez posljedica reanimira Herceg-Bosnu, možda je i pripoji Hrvatskoj, za gradonačelnika Mostara montira Miju Brajkovića, službeno odbaci presude Tribunala u Haagu, te uvede izborni zakon po kojem je jedan narod jedna izborna jedinica na ekskluzivnom, jasno definiranom teritoriju, Dragan Čović zapravo ne bi učinio ništa što ne podržava značajna većina njegovih sunarodnjaka. Na vanrednim izborima, raspisanim na nagovor ribice, izgubio bi među Hrvatima u BiH jedino pod uslovom da sat prije zatvaranja birališta pređe na islam.

Milorad Dodik i njegov SNSD jesu, da ponovimo, na nivou BiH relativni, ali su u Rebublici Srpskoj apsolutni pobjednici izbora. U istoj toj Republici Srpskoj, znamo, živi većina bosanskohercegovačkih Srba koja je, svojom voljom, Dodika legitimirala kao predstavnika tog naroda. Postoji, istina jedva, u RS-u i opozicija koja se svaki put nada istim glasovima na koje i Dodik, očito uspješnije, računa.
On, Milorad Dodik, i predsjednici svih opozicionih srpskih stranaka, slažu se u najbitnijem: Srpska je vječna, a BiH ne mora biti, posljednji rat je bio građanski i u njemu je Vojska Republike Srpske bila samo jedna od strana, Radovan Karadžić zaslužuje da se po njemu zovu studentski domovi, Bosna i Hercegovina je samo zbir tri odvojene zajednice, tri odvojena društva i tri odvojena teritorija od kojih je samo onaj RS-a neupitan i na njemu svi imaju ista prava, pogotovo ako su još i Srbi, NATO nije rješenje, već agresor na maticu Srbiju...

Kada bi, dakle, Milorad Dodik sutra uhvatio zlatnu ribicu, makar i u akvariju, pa mu ona dala mogućnost da odvoji RS od BiH ili, u najgorem slučaju, sve državne ovlasti prenese na entitetski nivo, za sva vremena odbije mogućnost pristupa NATO-u, službeno odbaci presude Tribunala u Haagu, te opet oživi Vojsku Republike Srpske, on zapravo ne bi učinio ništa što ne podržava značajna većina njegovih sunarodnjaka. Na vanrednim izborima u samostalnoj ili gotovo samostalnoj Srpskoj, kao i onoj priključenoj Srbiji, izgubio bi jedino pod uslovom da sat prije otvaranja birališta povuče kandidaturu.

Kako za gotovo četvrt stoljeća niti jedna od dominantnih političkih ideja nikada nije prešla nekadašnje linije razgraničenja među vojskama ili, ako slučajno jeste, nije dobila značajniju podršku, pomenuti demokratski paradoks je postao realnost od koje gore mogu biti samo posljedice pokušaja da ga se ukine.

Inače, dva su moguća načina tog ukidanja: ili da izborni pobjednici zbilja i činjenično utemeljeno mogu reći da predstavljaju ovdašnje narode kojima pripadaju ili da se BiH izjednači sa onim zemljama u kojima, kako piše, Komšić, „pregovore vode političke stranke preko svojih rukovodstava, uspostavljaju se većine koje onda formiraju svoje vlade. U pregovorima oko formiranja vlada sudjeluju sve stranke parlamentarne većine, jer one izglasavaju vladu i podržavaju je cijeli mandat. U tim pregovorima sve strake većine su ravnopravne bez obzira na broj mandata“.

Prvi način podrazumijeva narod kao izbornu jedinicu, što je operativno izvodivo samo ako taj narod ima teritorij na kojem živi sam ili ga dijeli sa beznačajnim brojem pripadnika drugih etničkih grupa. Drugi je uvođenje principa biranja koji se kod nas naziva građanskim, dakle onoga u kojem se i ne bira i ne može se biti izabran prvenstveno zbog nacionalne pripadnosti. Trećega nema: takozvano mirenje etničkog i građanskog je, evo vidimo, kod nas nemoguće, ako je negdje uopće moguće.

Problem je, naravno, što su takva i ona prva dva rješenja, osim ukoliko nema spremnih da za njih ratuju. Sve druge, mirnodopske mogućnosti izlaza iz paradoksalne situacije u kojoj relativni izborni pobjednici nastupaju kao zastupnici većine, su bankrotirali.

To se neće promijeniti vjerovanjem da ovo u čemu živimo nije trajno, već prolazno stanje i da ima znatno kraći rok trajanja od prosječnog životnog vijeka. A nema, već je puno duži i iznosi, odokativno: dvjestotinjak godina.