Prokleta nauka: Dokazano nepametni

Postoji li, zaista, balkansko prokletstvo: taj neki neobjašnjivi razlog zbog kojeg od slovensko-hrvatske, pa do makedonsko-grčke granice nema ni uspješnih država, ni zdravih društava, niti kakvog napretka, a vala ni razloga za nadu?

Ako se nas pita, normalno da postoji. Nema ovdje i uokolo pojedinaca i naroda koji o sebi ne misle sve najbolje, pokazujući zavidnu spremnost da krivce za probleme što se ne daju ignorirati pronađu u nekome ili nečemu drugom. U drugim narodima i tuđim državama, globalnoj zavjeri ili, eto, tom balkanskom prokletsvu – nečemu nauci nepoznatom, ljudskom umu nedokučivom, ali itekako učinkovitom u sveopćem slobodnom padu u propast.

Nauka i naučnici se, vrag im sreću odnio, svime bave, pa i time i zbog čega je sve naopako uvijek moguće, kao što je, od svih scenarija, najizvjesniji onaj najgori.

Uglavnom, pametni su, nema tome puno, zaključili kako se osobe sa visokim koeficijentom inteligencije moraju same, da baš su tako rekli, izboriti za svoje mjesto u bosanskohercegovačkom društvu i u njemu igrati proaktivnu ulogu. Kazala je to Dragana Čolaković, predstavljena kao „rukovoditeljica tima za odnose s javnošću Mense BiH, neprofitnog i nepolitičkog udruženja čiji su članovi isključivo osobe s visokim stepenom inteligencije“.

Prema istraživanju britanskog psihologa Richarda Lynna i finskog profesora političkih nauka, Tatu Vanhanena, građani Bosne i Hercegovine imaju, u prosjeku, koeficijent inteligencije 89. Gledano, kažimo tako, regionalno, nismo ni najbolji ni najgori: najinteligentniji u bivšoj Jugoslaviji su, očekivano – a vala i potvrđeno – Slovenci, sa IQ-om 99, dok je na začelju Sjeverna Makeodina sa 82. Srbijanci – žitelji Republike Srbije svih nacionalnosti – imaju 90, dok su zapadni susjedi na, uslovno, jako uslovno rečeno, respektabilnih 96.

Sve je to, međutim, za čuvati kao obiteljsku tajnu, dakle nešto o čemu se šuti i u samoći, a kamoli pred drugima, jer se, isto kaže nauka, „izmjerene vrijednosti IQ između 91 i 100 smatraju prosječnom inteligencijom koja je u populaciji zastupljena sa otprilike 25 posto. Pojedinci s ovim vrijednostima bez problema polažu maturu, a rade većinom u srednjem menadžmentu“, dok „ljudi s vrijednostima IQ između 81 i 90 uspijevaju završiti osnovnu školu i dobro rade u manualnim profesijama i aktivnostima. Riječ je o lagano ispodprosječnoj inteligenciji“. 

Eto naših veličanstvenih mogućnosti!

Sve i da se britanskom profesoru i njegovom finskom kolegi potkrala greška na štetu naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, domet nam je, svima skupa, nekakav srednji menadžment i uspješno polaganje mature. One srednjoškolske, da ne bude zabune. Ukoliko je, međutim, ovdašnji, kolektivni IQ zaista 89, mi smo za naučiti slova, tablicu množenja i poslove koji se rade rukama u eri u kojoj dva kompjutera i 3D printer još samo nisu dijete napravili.

"Smrt je slična gluposti. Taj koji je mrtav ne zna da je mrtav, drugima je teško. Isto je kada si glup...", nisu, kako se kod nas vjeruje, rečenice čuvenog i sjajnog srpskog glumca, Zorana Radmilovića, već belgijskog strip autora Philippe Gelucka i objavljene su u njegovom serijalu „Mačak“ prije punih petnaest godina.

Kao što je inteligencija zapravo sposobnost snalaženja u novonastalim situacijama, tako je i glupost, prema Albertu Einsteinu, uporno ponavljanje jedne te iste radnje, uz očekivanje različitih ishoda. Drugačije rečeno, to što je neko jedva prosječno ili malo ispod prosječno inteligentan, generalno ne znači i da je nužno glup. Mi, međutim, jesmo.

Ljudska je glupost poput nesreće: nema precizne definicije, ali ima bezbroj primjera. U konkretnom, bosanskohercegovačkom slučaju, bukvalno bezbroj. Proizvodnja dokaza tačnosti ove teze nam je, da se ne lažemo, jedina privredna grana u usponu.

Od prvog dana mira, pa do evo ove minute, mi živimo jedan te isti beskrajni dan u kojem, naravno, propadaju loše vođene firme, u kojem se korupcija njeguje na kapilarnom nivou, u kojem je oportunizam općedruštveno prihvatljiv, u kojem se od svih loših obavezno prave najgori izbori, ponavljaju obećanja i njihova neispunjenja, ali uvijek bez posljedica, u kojem najveći nacionalisti zastupaju interese drugih nacija, dok se samozvani, zakleti suverenisti i patriote ponašaju kao namjesnici drugih država. Dan je to u kojem izvjesno šokira, a ono što bi trebalo šokirati prolazi kao nešto najnormalnije i najprirodnije, u kojem se, da skratimo, uporno i uporno ponavlja jedno te isto, uz kolektivno – tačnije kolektivna – vjerovanje da će ishod biti različit od prethodnog.

Jedan je američki konzervativac još početkom prošlog stoljeća rekao kako demokratija omogućava građanima SAD-a da jednoga dana izaberu predsjednika koji liči na njih, dakle „totalnog kretena“. Kako vidimo u rubrici vijesti iz svijeta, imao je pravo. U unutrašnjoj politici, međutim, možemo otkriti kako smo mi bili ljudi ispred svog vremena. Čim se ukazala prva zgoda da u političku elitu pretvorimo one poput nas - to smo i napravili, ne odstupajući niti milimetra u posljednjih četvrt vijeka.

Za sve to vrijeme čudimo se kako li, majku mu, ponavljanje iste radnje ne rezultira drugačije i kako se, ali svaki puta, dogodi ono što je bilo najizvjesnije.

Kažu kako svaki narod, u bosanskohercegovačkom slučaju narodi, ima vlast kakvu zaslužuje. Kažu, također, najoptimističniji među nama, da samo mi, svi mi, imamo goru i od sebe. Lijepo je to za vjerovati, ali nije dobro za pouzdati se. Previše je dokaza u suprotno.

Balkansko prokletstvo, sve u svemu, postoji, ali samo u našim glavama. Tačno tu i nigdje drugo. Samo, kako bi rekao Geluck, mi to ne možemo znati, kao što ni mrtvi ne znaju da su mrtvi.     

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.