Aluminij Mostar: Hronika izvjesne smrti

Prije punih osamnaest godina, još uvijek relativno mladi novinar i manje poznati pisac na prijelazu stoljeća, svjedočio je jednoj od najvećih operacija onoga što se naziva istraživačko novinarstvo. Samo svjedočio, čekajući kao i većina njegovih kolega i kolegica, da zajedničkom poslodavcu i vlasniku magazina Dani, Senadu Pećaninu, konačno dosadi pisanje o mostarskom Aluminiju.

Današnji advokat i jedan od najboljih novinara koje je Bosna i Hercegovina ikada imala, pokretač lista čiji je nestanak, baš kao i prestanak izlaženja Slobodne Bosne Senada Avdića, tragedija i za novinarstvo i za društvo sa svime što ga čini, uporno je, iz broja u broj, iz sedmice u sedmicu, ispisivao i objavljivao na desetine kartica teksta o kombinatu koji je mogao biti temelj ekonomskog oporavka, barem, Federacije.

Njegovo opsesivno prikupljanje dokumenata, konsultiranje različitih izvora, učenje o cijenama struje i njenim najisplativijim izvorima, da ponovimo, ni među Pećaninovim saradnicima nije izazivalo oduševljenje, sasvim suprotno. Na svaku najavu još jednog nastavka priče o firmi kojom je onda i sa faraonskim ovlastima upravljao Mijo Brajković, nailazilo je na kolektivno „e, jebi ga više“.

U isto vrijeme su visoki bošnjački dužnosnici, ukoliko bi ih nekim drugim povodima Pećanin intervjuirao, s podsmijehom pitali ima li šta novo oko Aluminija. Hrvatski se, uglavnom, nisu oglašavali.

O koliko velikom poslu i o kakvim se nalazima radilo, govori činjenica da je, na kraju, Mijo Brajković – poznat, inače, i po tome što je do profesionalnog novinarstva držao kao i do izlova tune u Japanu, a do drugih demokratskih standarda još malo manje – okupio sve svoje pobočnike, naložio dolazak advokata Aluminija i pozvao Pećanina u Mostar da, nakon što su se lijepo posvađali u jednoj televizijskoj emisiji, uporede novinarske nalaze i dokumente firme. Brajkoviću, naravno, nije palo na pamet da kapitulira, dok se novinar nije dao pokolebati kombinacijom raznih papira o poslovanju i horskim nastupom onih kojima je upravljanje velikom firmom bilo u opisu posla.   

Ove, 2019., dakle punih osamnaest godina od pojave serije tekstova o Aluminiju, taj je kombinat na samrti i njegovo je gašenje pitanje, ako ne sata i dana, onda mjeseca. U problemima do guše, sa neisplativom proizvodnjom do pola i bez Edhema Bičakčića – Izetbegović zatvorskog kolege, federalnog premijera u prvim poratnim godinama, bivšeg direktora Elektroprivrede BiH – u vlasti, čovjeka sa kojim je Brajković imao izuzetno korektne i općenito štetne odnose, Aluminij ovisi o čudu koje se teško, ako ikako, može dogoditi.

Priča o Aluminju je još jedna, samo jako velika, storija o ovdašnjoj tranziciji, uspješnom prelasku iz nečega u ništa; procesu u kojem je najvećim Hrvatima kucao purac za hrvatske interese, bošnjačkim patriotima i za Bošnjake i za interese Bosne i Hercegovine, a stranim dreserima naših naroda i narodnosti za legalitet privatizacijskih procesa u kojima su i oni vidjeli mogućnost honorarnih prihoda.

Drugačije rečeno, da nije bilo HDZ-a, čiji je prominentni član Mijo Brajković važio za menadžerskog genija, pa SDA čiji je premijer Bičakić na uštrb interesa Vlade pomagao Brajkoviću da bude uspješan, te OHR-a koji je, baveći se Alumunijem, ušao u otvoreni sukob sa pravnom naukom i logikom, možda se, samo možda, sada ne bi sitno brojalo do gašenja proizvodnje.

Današnji Aluminij više ne treba nikome: dužan do grla za struju, sa načinom proizvodnje koji garantira nove gubitke mjerene stotinama miliona maraka, sa politički podobnom i nestručnom upravom, nevjerovatno velikim rashodima u kojima su visoke plate radnika u neposrednoj proizvodnji najmanja i najniža stavka, domet nekadašnjeg giganta i kičme hercegovačke privrede je da što kasnije dobije smrtni list.

Put Aluminija u stratešku propast i očekivanu privatizaciju za više para i u boljim godinama, skončao je na svojoj polovici. Prvo je, naime, izvedeno toliko temeljito da je ugrozilo drugo. Istina, nije to nikakvo čudo: radilo se predano i dugo, 23 godine da budemo precizni, na tome da Aluminij pojeftini. Dobro, možda ne ovoliko, ali sada nazad svakako nema.

Ključni trenutak, onaj nulti, u kojem se krenulo ka ambisu, zbio se još 20. 12. 1996. Tog je dana Agencija za restrukturiranje i razvoj Hrvatske Republike Herceg-Bosne donijela rješenje o imenovanju Upravnog odbora DP Aluminij Mostar. E taj je odbor posljednjeg julskog dana 1997. donio odluku broj 3630/97 o preoblikovanju "DP Aluminij" u "Aluminij d.o.o. Mostar" i utvrdio da je vrijednost firme 310.237.914,00 DEM. Slovima; tristo deset miliona, dvjesto trideset sedam hiljada i devet stotina i četrnaest ondašnjih njemačkih maraka. Kurs te i konvertibilne marke bio je, čisto da se podsjetimo, jedan na prema jedan.

Malo kasnije, nekih četiri mjeseca, u novembru 1997., Aluminij je vrijedio još manje, sedamdeset i tri miliona, devetsto dvije hiljade i osamsto četranest maraka. Inače, Državno preduzeće Alumunij Mostar, kako se nekada zvalo, procijenjeno je 31. decembra 1991. na cijelu milijardi i još stotinu i nešto miliona maraka!

Kako je tačno toliko pojeftino, nikada do kraja nisu objasnile ni vlasti ex Herceg-Bosne, kao ni bivše federalne – i SDA-ove i smušene SDP-ove - za čijeg je mandata Aluminij imao povlaštenu poziciju u nabavci električne energije. Nisu se, također, u raspetljavanju ovog čudesnog čvora proslavili ni takozvani eksperti OHR-a koji su se umjesto nejasnim izmjenama vlasničke strukture, bavili načinom ubrzavanja dalje privatizacije, stvarajući krasne preduslove da se Aluminij proda nekome ko će imati razloga zakititi sve učesnike u procesu smanjivanja cijene i stvaranja dojma uspješnosti.

Iluzorno je od radnika iz neposredne proizvodnje, onih čije familije ovise o platama u Aluminiju, očekivati da se sjete kako je Vlada Federacije u isto vrijeme manjinski vlasnik i jedina adresa od koje se traži pomoć. Još je gluplje tražiti od njih da se bave korijenom uništavanja ove firme ili se upitaju zašto su šutili dok su plate bile redovne, a firma pražnjena od novca. Najgluplje je, ipak, pomisliti kako njih, preplašene gubitkom posla, zanimaju geopolitičke igre u kojima ruski kapital penetrira u dijelove BiH, ne da bi se oplodio, već da bi bio oruđe za održavanje statusa quo, što je, kako smo pisali, neskriveni interes Kremlja.

Još je, međutim, iluzornije i gluplje nadati se da će Vlada Federacije potražiti načina da, prvo, uveća svoj procenat vlasništva, a onda pokuša vratiti smisao firmi koja, ovakva kakva jeste, sve i da je bez dugova, nema nikakvu dugoročnu perspektivu. Za takozvano političko Sarajevo, Aluminij je onaj dio ratnog plijena koji je pripao HDZ-u, dok je HDZ-u do nastavka proizvodnje ili razvoja Aluminija stalo taman toliko da su se politički podobni upravitelji razbježali čim su vidjeli da će se morati baviti nečim kompleksnijim od trošenja sredstava za reprezentaciju.

Oni koji danas glume zabrinutost ili stvarno jesu zabrinuti, imali su cijelih osamnaest godina da na internetu pronađu seriju tekstova Senada Pećina o Aluminiju. Čisto da znaju kako je sve počelo. Kako će završiti, nije teško pretpostaviti. Ukoliko mostarska firma preživi ovaj vikend, pitanje je koliko će proći do onog konačnog, jer ne treba sumnjati da niko, ali niko, neće poslušati savjet ekonomskog stručnjaka Vjekoslava Domljana, koji je rekao: „Oni koji su kumovili ovakom stanju Aluminija mogu se za grijehe iskupiti tako što će poljubiti papuču gospođi Merkel i zamoliti je da posreduje da Trimet kupi Aluminij, čak i za 1 KM ako nikako drukčije. Ako su to uradili neki puno veći od BiH i od Aluminija, zašto ne bi i političari FBiH. Pretpostavljamo da će Trimet pristati uz dva uslova: da FBiH participira u rješavanju problema i da mu se prethodno rasčisti teren. Slovalko vrijedi 300 miliona eura, a Aluminij je već do sada spržio 250 miliona eura. Stoga već danas put pod noge. Sutra će već biti kasno“.

Ako već i nije, čisto da dodamo. A sve se čini da jeste, samo što se to izbjegava reći skretanjem s teme na bajku o nekakvom šeiku koji samo što nije došao da sve kupi: i Aluminij i dugove i radnike i gajbu breskvi za četiri marke i gdje išta ima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.