I Mostar i Banja Luka: Šta nije premostivo

Ako se može navijati i za „Želju“ i za „Sarajevo“, odnosno i za „Velež“ i za „Zrinjski“ onda je istovremena podrška Mostaru i Banja Luci u njihovim pokušajima da budu prijestolnice kontinetalne kulture sasvim razumljiva. Nema, naravno da nema niti jednog navijača „Želje“ koji navija i za „Sarajevo“, kao što nema, to pogotovo, niti jednog navijača „Veleža“ koji navija i za „Zrinjski“, a može i obrnuto. Ima, međutim, podrške Mostaru i Banja Luci, dakle konkurentima, da postanu ono što može biti samo jedan od ta dva grada.

Nakon što je Edin Forto, predsjednik Vlade Kantona Sarajeva, ničim izazvan i iz samo njemu razumljivih razloga, otišao na grljenje sa Igorom Radojičićem, pa Banja Luci poželio da bude Evropska prijestolnica kulture, zastupnici u Skupštini istog tog Kantona Sarajevo podržali su i Mostar, naglasivši usput da ne odustaju od potpore glavnom gradu Republike Srpske!

Veće budalaštine i providnije političke trgovine odavno nije bilo čak ni ovdje, u carstvu gluposti i političkom free shopu. Edin Forto, inače član Naše stranke, svojom je podrškom Banja Luci iznervirao ne samo kantonalnu opoziciju, već i partnere iz Bh. bloka, odnosno kolege i kolegice iz SDP-a, pa je, eto, nađeno kompromisno rješenje prema kojem Kanton Sarajevo – kao najbogatiji i kao administrativna jedinica koja je pojela prerogative glavnog grada i najozbiljnijeg kulturnog centra u Bosni i Hercegovini – sve najbolje želi i Mostaru i Banja Luci.

Sve je shizofreno

Kakve kandidature – takva i podrška. Sve je, naime, u tom novom, ambicioznom i navijačkom trokutu Mostar-Sarajevo-Banja Luka shizofreno. Od samih želja da se bude ono što će dogodine biti Rijeka, preko Fortinih gostujućih utakmica, pa do skupštinskog amortiziranja neželjenih efekata premijerskog putovanja.

Ma koliko mi voljeli – ili ne voljeli, sad stvarno nije važno – mitologizirati prošlost, ponekad se s njom, onakvom kakva je zaista bila, treba suočiti. U toj prošlosti Mostar na mapi jugoslavenske kulture nije bio nevidljiv poput Valjeva ili Ptuja, ali nije bio ni, kažimo tako, istaknut. Bio je to grad skokova sa Starog mosta i Starog mosta, „Veleža“, Mostarskih kiša i polazna stanica za Sarajevo, Zagreb, Beograd, Split...za ozbiljne gradove sa ozbiljnijim mogućnostima za one što ne misle vječno tražiti hlad i pričati o tome je li Baka Slišković najbolji na svijetu ili i šire.

Ni Banja Luka nije predstavljala nešto više. Uostalom, jedan od najspominjanijih podataka o tom gradu bio je onaj o velikoj razlici u broju žena i muškaraca. Imala je, nije da nije, Banja Luka sjajan boks, vrhunski rukomet i osvajača Kupa Maršala Tita u fudbalu, kao što je, poput Mostara ili Tuzle i Zenice, imala institucije kulture, pisce, slikare, umjetnike iz raznih domena, ali nedovoljno vidljive i unutar granica BiH i nerijetko neprimjetne na takozvanom saveznom nivou.

Banja Luku, a Mostar posebno, voljeli su pisci i arhitekti, muzičari i glumci, ali kao hedonističke rajeve u koje se svraća kada bosanska brda počnu gušiti kotline i kada se, kako je napisao Ivo Andić, hoće biti prožet svjetlošću. Stvaralo se i radilo drugdje, tamo gdje nema „sedam žena na jednog muškarca“ na širokim, gotovo ravničarskim ulicama i gdje nema svjetlosti „u smehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladica i devojaka u pred večernjoj šetnji“.

Današnji Mostar i ovovremena Banja Luka ne liče na sebe od prije nekoliko desetljeća, a kome treba objašnjavati korijen promijena, tome ni medicina ni zapisi ne mogu više pomoći. Infrastrukturno, Banja Luka je ozbiljan grad: uređen i izgrađen, sa kulturnim institucijama koje ne kubure sa računima za struju i grijanje, cestovno dobro povezan sa okolinom, avionima i sa svijetom, grad Tanje Stupar Trifunović, Buke, Srđana Puhala i Dragana Bursaća... Ima, naravno da ima, i ova sadašnja Banja Luka sjajnih pisaca i muzičara, glumaca i balerina, ali ima i vidljivi trag nasilne promjene gradskog identiteta, provedene po horizontali i vertikali, silom i zločinima koji neće biti manji ako se o njima šuti dok se glasno govore replike iz klasičnih dramskih tekstova.

Trauma prekinutog rata

Mostar ima ovo drugo - gadnu, krvlju natopljenu prošlost, traumu tešku kao olovo i, pored svega, uopće i nije grad u klasičnom, administrativnom smislu. Nema, naime, Mostar ni Gradsko vijeće, ni izbore, ni kakvog reda u urbanizmu...ma nema skoro ništa što radi kako raditi treba. U Mostaru, međutim, žive, posjećuju ga ili ka njemu gravitiraju Ivan Vukoja, Marko Tomaš, Elvedin Nezirović, Bobo Jelčić, Saša Oručević, Jelena Kordić, Almin Kaplan, Ozren Kebo, Meša Begić, Zoster, Mostar Sevdah Reunion, Sanel Marić, Sejo Đulić, Martina Mlinarević, Velibor Topić...i tako dalje i tako redom. Grad je to sve ozbiljnije i pozorišne i kazališne produkcije, tradicionalnih i novih festivala, medijskog pluralizma i sve masovnijeg turizma. I da, naravno, goleme traume prekinutog rata koja se ne umanjuje proporcionalno šutnji o njoj.

Temeljna razlika između dvije kandidature dva bosanskohercegovačka grada nije u njihovim umjetničkim kapacitetima ili infrastrukturi – između ostalog i zato što ništa od toga nije presudno, pošto je EPK projket koji se ne oslanja na ono što već postoji, već inicira nastanak novoga - već je u onome što bi mogle biti posljedice ako neki od njih čudom dobije titulu Evropske prijestolnice kulture. Mostarski slogan „Sve je premostivo“ u banjalučkoj verziji može glasiti: sve je prihvatljivo. Drugačije rečeno, Mostar kao Evropska prijestolnica kulture bi trebao biti novi, najnoviji Mostar, grad koji je premostio svoje dubinske linije podjele i našao načina da ih ne samo preživi, već i nadživi. Banja Luka posljedice rata, ako ipak bude odabrana, neće premostiti, već će ih i u kulturi ozvaničiti kao novu i jedinu realnost, kao nešto o čemu se razgovara u dva vremena, sadašnjem i budućem, dok je prošlo izbrisano do kraja.