Pravna država: SIPA piše humoreske

U Državnoj agenciji za istrage i zaštitu odlučili su da nema više labavo. Pisali smo o tome u srijedu, 22. aprila: „Policijski službenici podnijeli su Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine izvještaj o počinjenom krivičnom djelu i izvršiteljima protiv jednog fizičkog lica, zbog postojanja osnova sumnje da je počinilo krivično djelo iz člana 222. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine 'Prevara u službi'. Policijski službenici SIPA-e su dokumentirali da je osumnjičeni, koji je zaposlen u institucijama Bosne i Hercegovine, nezakonito ostvario prava po osnovu Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zapolesnih u instutucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojen život i naknadu za privremeno raspoređivanje, kao i po osnovu Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prevoz s posla u institucijama Bosne i Hercegovine. 'Izvršenjem navedenog krivičnog djela, osumnjičena osoba je stekla protupravnu imovinsku korist u iznosu od 12.841,53 KM, i za navedeni iznos oštetilo proračun Bosne i Hercegovine'“.

Veličanstveni uspjeh istražnih organa izazvao je podijeljene reakcije u podijeljenoj javnosti u Bosni i Hercegovini. Jednima je, evo neka to budu Bošnjaci, šega, drugima, Hrvatima, je smiješno, dok je Srbima komično. Sejdić i Finci su se također razveselili u ovim teškim vremenima.

Dakle, neko je, potpuno je nevažno ko, radeći u institucijama Bosne i Hercegovine, slagao da inače stanuje u Čitluku, Živinicama ili Trebinju, pa da, posljedično, zbog posla mora iznajmiti stan u Sarajevu, plaćati kiriju i režije i vikendom ići kući da vidi je li se šta pokvarilo, slušaju li djeca mater i provjeri kako mu napreduje paradajz. Jeftinim je trikom taj neko, ko god bio, izvukao iz budžeta malo manje od 13.000 maraka i na kraju završio ili će završiti s krivičnom prijavom.

Samo sedam dana ranije Administrativno povjerenstvo Zastupničkog doma Parlamenta Federacije je usvojilo odluku o smanjenju naknade za odvojeni život sa 300 maraka mjesečno na jednu. Troškove najma stana, režija i prevoza za vikend odlaske kući, valjda, nisu dirali.

Tako, eto, funkcionira pravna država kod nas: kao loš, jako loš vic.

Problem je, naravno da je problem, što je jedan zaposlenik institucija BiH lagao da stanuje u Čitluku, Živinicama ili Trebinju, prešućivao da ima stan ili kuću u Sarajevu i folirao da petkom ide svojima, a u nedjelju kasno navečer dolazi u glavni grad. No, još je veći, daleko veći, problem što taj neko sasvim sigurno nije ni prvi, ni jedini, ni posljednji. Najveći je, kao i obično, problem u zakonskom okviru koji uspješnim takmičarima u rektalnom aplinizmu – tako se, sjajnim rezultatima u ovom, od Međunarodnog olimpijskog komiteta nepriznatom sportu, kod nas dolazi do poslaničkih pozicija ili zaposlenja u javnoj službi – osigurava pare za dobrovoljno guranje na mjesta udaljena 70 i više kilometara od adrese stanovanja.

Za objašnjenje nam trebaju primjeri začinjeni s malo mašte. Evo, recimo, zamislimo da Bljesak.info raspiše konkurs na kojem traži urednika ili urednicu čija će obaveza, uz sve ostalo, biti da se u ponedeljak nacrta u redakciji i na posao dolazi svakog radnog dana. Jesmo? Odlično, idemo dalje. Zamislimo sada da najbolje reference ima kandidat, kandidatkinja, kako god, iz Livna, Visokog ili Doboja.

„Mi smatramo da bi vi, na osnovu biografije, profesionalnog iskustva i svega što ste naveli u prijavi, zbilja bili najbolji za ovaj posao. Uvjete znate...“, kazao bi na tom zamišljenom sastanku predstavnik poslodavca.

„A stan?“, pitanje je kojeg bi postavila odabrana ili odabrani.

„Kakav stan?“

„Pa vi znate, lijepo vam piše, da ja nisam iz Mostara i da, je li, ne mogu spavati pored laptopa i pješke ići kući za vikend da vidim slušaju li djeca, radi li bojler i kako raste paradajz“.

„A vi znate, lijepo piše, da je naša redakcija u Mostaru, da nudimo ono što smo naveli, a nikakav stan i prevoz do djece i kavade spomenuti nisu“.

Rasplet je lako predvidjeti: ili bi Bljesak zaposlio nekoga iz Mostara ili bi jednostavna matematička operacija pokazala da li se, ipak, isplati iznajmiti stan i svakog petka putovati u Visoko, Livno ili Doboj.

Sada zamislimo obrnutu situaciju u kojoj je Bljesku nasušno potreban neko ko ima dokazani status eksperta internetskog marketinga, genija novinarstva, međunarodnog majstora ili majstorice hortikulture i da stanuje u Visokom, Livnu ili Doboju.

„Mi bi Vas rado vidjeli u našem timu jer vjerujemo...“, tako bi započeo predstavnik poslodavca.

„Dobro, to mi je drago. Već znate koliko koštam, a uz platu trebam još i stan, može i bolji apartman, plus nadoknadu za prevoz do kuće vikendom. Moram, takav je život, vidjeti djecu, provjeriti bojler, a imam i neki paradajz u bašti“, uzvratio bi sugovornik ili sugovornica.

I opet je rasplet lako predvidjeti: ako para ima, bilo bi i stana i obilazaka poljoprivrednih proizvoda u fazi razvoja, a ako nema, e onda - doviđenja Marijana, doviđenja Sandokan.

To što je stvarnost, baš kao i kapitalizam, brutalna, ne znači da povremeno nije jednostavna. A u njoj uvijek više košta onaj koga traže od onoga koji traži posao.

Da, naravno, nije država firma i nije BiH jedina na svijetu u kojoj poslanici ili administrativno osoblje u državnim ustanovama ima razne privilegije: od smještaja, naknade za putovanja, samo...

Famozni odvojeni život narodnog poslanika ili poslanice u Federaciji košta oko 800 maraka mjesečno, što je malo manje prosječne plate od koje se može divno živjeti cijelu jednu sedmicu, pa možda čak i trećinu mjeseca. Kada dodamo paušal – to je ono što dobijaju onako, jer postoje – eto nas na već ugodnijih 1.400 ili nekih 300 eura više od redovnog mjesečnog primanja zbog kojeg se iz BiH išlo raditi u Slovačku. Samo taj paušal čini penziju koju možemo smatrati pristojnom jer je veća od uobičajenih i nepristojno niskih.

Kada bi firme trošile kao država, propale bi jučer. Da je država racionalna kao firme, politikom bi se kod nas bavili Izetbegovići, Čović, Dodik, možda Komšić i... Našao bi se još neko naivan ko još uvijek vjeruje da ona nije cilj, već sredstvo za ostvarenje nekog cilja, odnosno da nije, drugačije rečeno, ni dužnost ni obaveza, već odabir koji ima i prednosti i mane. Recimo tu da se ne može na posao ići od kuće, ali se uz sve troškove izazvane putovanjem zaradi daleko više nego za svakodnevni, konkretan rad u nekom pogonu, dućanu, frizerskom salonu ili na lokalnom radiju.   

Ima, evo, četvrt stoljeća kako je kod nas kriza – i politička i ekonomska, samo što teret druge ne osjete akteri prve, sasvim suprotno: dok silan svijet radi za nikakve pare, liježući sa sviješću da sutra možda neće biti ni njih ni posla, socijalizam za privilegirane je postojan kano klisurina i nema tog konflikta koji će poremetiti njegovu multietničku i multistranačku odbranu. Zbog toga je, eto, spektakularni uspjeh Državne agencije za istrage i zaštitu samo loša šala, a onaj kojeg su otrkili kako izvlači marke iz budžeta, gotovo pa vrijedan sažaljenja.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.