Nestali u izolaciji: Ima li u BiH kakve opozicije?

Slovenski filozof Slavoj Žižek je rekao kako je ljevica spremna iskoristiti svaku priliku da priliku propusti. U Bosni i Hercegovini to važi za kompletnu opoziciju: nacionaliste na steroidima, liberale, socijaldemokrate, građane, seljake i naprednu inteligenciju.

„Kada je riječ o nama koji želimo realnu političku promjenu u ovoj zemlji, trebalo bi da iskoristimo ovu međuigru, pa čak i izolaciju – zaista neophodnu – za rad na novim figurama politike, na projektu novih političkih mjesta i na transnacionalnom razvijanju treće etape komunizma, poslije sjajne inicijalne i inventivne faze, i zanimljive, ali na kraju poražene faze državnog eksperimentiranja. Također, trebalo bi se okrenuti kritici ideje da pojave poput epidemije same po sebi donose nešto politički novo. Pored općeg prenošenja naučnih podataka o epidemiji, jedina politička snaga ostat će nova priopćenja i uvjerenja koja se tiču bolnica i javnog zdravlja, škola i egalitarnog obrazovanja, zbrinjavanja starih i drugih sličnih pitanja. Samo to bi na kraju moglo predstavljati bilancu opasnih slabosti koje je iznijela na vidjelo ova situacija. Uzgred, javno će se pokazati da su takozvane 'društvene mreže' – pored činjenice da se od njih dalje bogate najveći milijarderi – prije svega mjesto širenja kočoperne mentalne paralize, nekontroliranih glasina, otkrivanja prepotopskih 'novih ideja' ili mračnjaštva koje raspiruje fašizam“, naopisao je francuski filozof Alan Badiou u tekstu pod naslovom „O situaciji epidemije“.

Badiou je, što je valjda jasno, ljevičar, ali to u ovom, našem slučaju, nije najvažnije, pa možemo komotno izbaciti dio o „transnacionalnom razvijanju treće etape komunizma, poslije sjajne inicijalne i inventivne faze, i zanimljive, ali na kraju poražene faze državnog eksperimentiranja“. Ostalo, međutim, ne možemo. Posebno rečenicu: „Također, trebalo bi se okrenuti kritici ideje da pojave poput epidemije same po sebi donose nešto politički novo“.

Bosanskohercegovačka opozicija ponašala se sedmicama baš kao da joj je pandemija riješila sve probleme i dala smisao. Drukčije rečeno, živi se nisu čuli dok im – i to ne svima – nije palo na pamet da, ipak, postoje. Tek kada su se krenuli javljati sa idejama i kritikama koje su prije toga pročitali u novinama, ispalo je su pametniji dok šute.

Covid-19 prikazao je svaku zemlju i svaki narod puno tačnije i brutalnije od prikladnih spotova za Eurosong i tekstova u turističkim magazinima. Mi smo, istina, o sebi sve znali, samo što smo se zavaravali da nam javno zdravstvo ne čine posmrtni ostaci onog jugoslavenskog, da bez tuđe pomoći – to što nismo jedini, neutješno je – ne bi ni maski imali, da nam privreda ne može sastaviti dva mjeseca vanrednih okolnosti, da nas je više u kreditima nego u popisima članova biblioteka, da je tridesetogodišnja negativna selekcija dovela do toga da se protiv pandemije borimo akumulacijom tuđih loših mjera, da imamo etničke predstavnike koji su u stanju pokušati profitirati i od zaduživanja unuka i praunuka, da imamo više orbana i vučića po glavi stanovnika nego što imamo kreveta na odjelima za intenzivnu njegu i da smo, općenito, samo čudom živi dočekali virus koji može biti i smrtonosan.

I sve se to, baš sve, dešava u godini koja je izborna. Da, sada zvuči nestvarno, ali u oktobru ove godine ćemo, osim ako se patnja ne otegne do pronalska vakcine i(li) lijeka, na biračka mjesta na kojima će se glasati za lokalnu vlast, za ljude koji bi, inače, trebali voditi gradove i općine, rješavati komunalne probleme i otvarati vrtiće, a najčešće ili ne rade ništa ili se umjesto na parkove i deponije fokusiraju na ustavna i historijska pitanja i, dobro, to se podrazumijeva, gomilanje administrativnog osoblja čiji je posao da dolazi na posao.

Postoje, istini za volju, kod nas mjesta u kojima povijest nije završila, ali niti ih ima puno, niti su ona razlog zbog kojeg se drugdje – dakle tamo gdje nema međuetničkih tenzija – umjesto ljuljama, bavi Holbrookeovih ruku djelom. Također, postoji i Mostar u kojem će lokalni izbori biti 2020. hidžretske, samo... Politika, jednostavno, nije sezonski posao i ozbiljni ga ljudi ne rade isključivo u izbornim godinama, kao što se ne povlače u hladovinu za vrijeme masovnih oboljevanja.

Nema pisanog, niti nekog drugog traga da je neka opoziciona stranka, a ima ih, hvala na pitanju, kao da nas je najmanje 300 miliona, iskoristila „ovu međuigru, pa čak i izolaciju – zaista neophodnu – za rad na novim figurama politike, na projektu novih političkih mjesta“. Sasvim suprotno, nerijetko se događa da i navodna politička alternativa koristi „takozvane 'društvene mreže'“ kao „mjesto širenja kočoperne mentalne paralize, nekontroliranih glasina, otkrivanja prepotopskih 'novih ideja' ili mračnjaštva koje raspiruje fašizam“.

Drugačije rečeno, sve što je opozicija ponudila je ili glasna šutnja ili nemušta kritika koja je često sama sebi svrha ili, što je najgore, prijedlozi koji sa političkom i ekonomskom stvarnošću imaju veze koliko i 5G mreža sa povećanjem broja oboljelih od korone.  

„Kada je“, dakle, „riječ o nama koji želimo realnu političku promjenu u ovoj zemlji“, sve što možemo jeste priznati poraz. Ne zato što je put do tih realnih političkih promjena težak i dug, već zato što je kriv. Umjesto rada „na novim figurama politike, na projektu novih političkih mjesta“, ovdašnja opozicija nudi vječno istu, šuplju priču o – ovisno o profilu, poziciji, stranačkim i etničkim prefiskima i sufiksima – nacionalističkim glavešinama, majorizacijama, odvajanjima, aparthejdu, ugroženosti, većinama, manjinama, visinama, dubinama i... I ničemu, zapravo.

Ni u uređenim društvima duge demokratske tradicije dobro upravljanje u kriznim situacijama ne garantira obnovu mandata, dok loše podrazumijeva poraz prvom prilikom. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, je i to naopako: šta god, dakle, napravila ova vlast sastavljena od bezbroj ludila na više nivoa, koliko god pogrešnih mjera donijela ili se pokazala nesposobnom za razumno ponašanje u baš teškim vremenima, može mirno dočekati naredni i svaki sljedeći oktobar. Protivnici su im, naime, takvi da u mogu, hoće i znaju pokazati raskošan talenat za korištenje svake prilike da bi tu istu priliku propustili. I za ništa više vrijedno pažnje.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.