Oslobođeni Mostar: Pljunuti istinu u oči

Kada je, ima tome godina i godina, najstariji dnevni list u Bosni i Hercegovini, sarajevsko „Oslobođenje“, odlučilo dati kolumnu splitskom novinaru, piscu i satiričaru Borisu Dežuloviću, reakcije publike na ovu uredničku odluku su bile ravne onim navijača „Fenerbahčea“ kada su čuli da im dolazi Edin Džeko.

Ratni reporter „Slobodne Dalmacije“, jedan od osnivača „Feral Tribunea“, kasniji beskompromisni kolumnista „Globusa“, usput zakićen otkazom u banjalučkim „Nezavisnim novinama“, dočekan je kao „naš Boro“, kao neko ko je na vrijeme – a u novinarstvu je, barem na takozvanim ovim prostorima, najvažnije pitanje kada – pisao o Tuđmanovoj politici prema BiH, ratnim zločinima Hrvatske vojske i HVO-a, ksenofobiji čije su žrtve, posebno nakon napada Al Qaide na Ameriku, bili muslimani, Dodikovoj i općenito politici u Republici Srpskoj…

Naš prestao biti naš

Boris Dežulović se, kao što znamo, odavno razišao sa „Oslobođenjem“, uz uobičajeni uvod: optužbe za islamofobiju, vrijeđanje tekovina proteklog rata, loše – čuj loše!? – satirične osvrte na ionako karikaturalnu zbilju i tako dalje i tome slično.

Drugačije rečeno, a da isto znači: Boris Dežulović je iznevjerio očekivanja dijela, ali uticajnog dijela!, čitatelja i čitateljica „Oslobođenja“, pa posljedično i vlasnika i uredništva. „Naš Boro“ je preko noći, dobro hajde sada, preko produženog vikenda, prestao biti „naš“. Nije, međutim, bilo drugog načina da ostane svoj, da radi ono što je radio i prije – i što i dalje radi – da ne bude ukras na reveru svečane uniforme, značka kojom se pokazuje nekakva moralna superiornost i historijska ispravnost.

Odbijajući da prepisuje vlastite, stare tekstove, on je dominantnu publiku sarajevskog dnevnika, dakle Bošnjake, suočio sa njenim crnim mrakom, sa ratnim zločinima i puzajućom okupacijom i istom takvom desekularizacijom javnog prostora, sa estradizacijom islama i koruptivnim mehanizmima koji se iza nje skrivaju, sa antologijskim političkim glupostima i isključivošću koju je ista ta publika lako prepoznavala, ali samo kod Srba i Hrvata.

Podijeljeni Mostar

Umjesto da pljune istini u oči, Dežulović je pljunuo istinu u oči i dobio još jedan – a i taj ih je baš nakupio – raskid saradnje koja je, kao i mnoge prethodne, započela uz fanfare i završila uz verbalne plotune.

Navlas isto, samo drugim sredstvima, prolazi i sjajni srbijanski pozorišni režiser Zlatko Paković – „Nešto najbliže beskompromisnom umjetniku kod nas“, kako bi to rekao njegov zagrebačko-filmski kolega Tomislav Fiket – čija predstava „Oslobođeni Mostar“ neće biti izvedena, niti do kraja postavljena mostarskom Narodnom pozorištu jer, kao, vrijeđa islam i Armiju Republike BiH, a usput, parafrazirajući Dragana Markovinu, autora romana „12. februar 1945.“ čijim se motivima Paković dijelom poslužio, ne doprinosi pomirenju u gradu koji je manje podijeljen nego što se drugdje misli i više nego bi nakon ovoliko godina mira trebao biti.

Uzgred, pozorište postoji zbog pomirenja u istoj mjeri u kojoj novinarstvo postoji radi podilaženja publici, dakle (oštra) nula bodova, ali dobro, to je trenutno najmanje važno.

„Izvršitelji genocida u Srebrenici uglavnom su osuđeni. Osuđeni su uglavnom i organizatori tog zločina. Čak su i nalogodavci osuđeni. Ali akademici, pjesnici, duhovnici genocida u Srebrenici i danas su najugledniji ljudi u ovom društvu. Oni bi morali biti prozvani, prokazani i kažnjeni, kako bi pravedni ljudi mogli živjeti ponosno. Počnimo s tim u kazalištu; počnimo, naime, od kazališta! Nacionalizam nije ništa drugo nego mržnja prema životu. Naime, tri su osnovna svojstva nacionalizma. Prvo svojstvo je da su svi nacionalizmi isti. Ako iz srpskog ili hrvatskog nacionalističkog narativa zamijenite imenice i pridjeve nacije sve drugo će ostati isto. Isti motivi, ugroženost, žrtva, povijest, mitovi…“, govorio je Paković u intervjuima za splitsku „Slobodnu Dalmaciju“ i portal Zadarski.hr, referirajući se na svoju predstavu "Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo", izvedenu u Beogradu; predstavu zbog koje je, uz mnoge druge, dobio i poruku: "Da smo mi iole normalna država, ti bi bio javno strijeljan ili bar u zatvoru 40 godina! Govno soroševsko!".   

Intelektualci i gluposti

Paković većinu angažmana u ovdašnjim pozorištima nije dobio samo zbog svog redateljskog umijeća – iako je trebao, naravno – već i zbog svojih stavova i komada poput ovoga o Srebrenici, a onda je, baš kao i, recimo, Dežulović, odlučio publici pljunuti istinu u oči i…

„Zlatko Paković, čije predstave se ne izvode niti u jednom nacionalnom ili državnom teatru u Beogradu, dobija dobrodošlicu rukovodstva u BNP-u Zenica da na stub srama stavi Bošnjake, BiH, državne institucije, tužilaštvo, žene sa hidžabom i supruge šehida. Danima prije izvođenja navedene predstave ista je najavljena plakatom sa ženom u nikabu, feredži ili zaru, koja bi trebala predstavljati vjerovatno bošnjačke načine zidanja grobnica. On jednostavno stigmatizuje Bošnjake kao žrtve genocida i UZP-a, on satanizuje i do 'gole kosti' konkretizuje današnje sudske postupke pokrenute protiv Bošnjaka, optužujući ih, presuđujući ih i omražavajući ih samima sebi...“, napisali su, uz ostale gluposti, članovi nečega što se zove Klub zeničkih intelektualaca „Sudija Gradiša“, osvrćući se na predstavu Zlatka Pakovića "Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo", izvedenu u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica.

Zeničanima za utjehu, a Mostarcima na sramotu ide to što je, bez obzira na posljedice, Pakovićeva predstava izvedena u centru Srednje Bosne, dok su u centru Hercegovine probe prekinute trajno! Od toga, da se ne lažemo, ovaj krasni čovjek neće imati neku štetu. Uveliko se navikao da ga ne vole zato što će između vlastitog integriteta i tuđih očekivanja uvijek i bez obzira na cijenu odabrati – prvo.

Ljudi skromnog doživljaja…

Pa on je, čisto da se podsjetimo, u Hrvatskoj postavljao Krležu kojeg u drami Crkva, bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti osuđuju "za terorizam i rušenje ustavnog poretka RH" i to zato što je „kao proleterski pisac, komunista i ateista govorio istinito, što je vrijeđalo one koji od istine nemaju profita - kler, političare, tajkune, bankare, nacionaliste, šovene, rasiste, antikomuniste i klerofašiste".

Otkazivanje Pakovićeve predstave nije nam, i to je zapravo grozno, otkrilo nešto što već nismo imali prilike naučiti: da su, kako Zlatko kaže, ama baš svi nacionalizmi isti i da, u što se on dva puta uvjerio, bošnjački nacionalisti obožavaju one Srbe ili Hrvate čiji je antinacionalizam neupitan i kao takav poželjan, ali dok nije dvosmjeran. Čim postane jednako kritičan i prema Izetbegoviću, IZ-u, Komšiću, zločinima Armije RBiH, svejedno je, kritičara počne određivati ono što jeste i kako se zove i preziva. Pakovićevim riječima kazano, „ljudi skromnog doživljaja i mašte žedni su krvi drugih“, pa makar te „druge“ do prije osam minuta smatrali bližim od potkošulje.

Ako takav način razmišljanja nije na granici psihijatrijske dijagnoze, onda shizofrenija ne postoji. Pod tim ili bilo kojim imenom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.