Opozicija između SDA i SDA 2.0

Ako Nermin Nikšić i Socijaldemokratska partija podlegnu pritiscima i, ipak, pristanu da kandidat Trojke – koju, uz SDP, čine Narod i pravda i Naša stranka – za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine bude Denis Zvizdić, onda taj opozicioni blok može komotno promijeniti ime u SDA 2.0.

Istina, čelnik SDP-a je u intervjuu „Oslobođenju“ kazao da mu nešto takvo ne pada na pamet, što zvuči dobro za one bez iskustva. Drugi, iskusni, znaju kako na ovdašnjoj političkoj sceni principi imaju kraći rok trajanja od jogurta.

„Zbog spekulacija koje su se pojavile u javnosti želim vrlo jasno reći da, kad je u pitanju SDP BiH, ta osoba nije Denis Zvizdić, sasvim sigurno. Ali da ćemo tražiti, to je tačno. Ne mora značiti da ćemo naći, pa ćemo onda pokušati vjerovatno da se dogovorimo ko je ta ličnost, ali sad zasad je to tako“, izjavio je Nikšić i tim famoznim „za sada“ uspješno učvrstio sumnje da će dio bosanskohercegovačke opozicije na izbore ići sa kandidatom koji je do prije neki dan bio – pozicija.

Teško je odrediti koja je opcija gora: da se protiv Bakira Izetbegovića – koji će se pokušati vratiti u Predsjedništvo – ide sa njegovim bivšim saradnikom ili sa ličnošću koja je, kako je rečeno poslije sastanka čelnika Trojke,"stranački neutralna, ali po integritetu jaka osoba“.
Smisao višestranačja je, kako smo ovdje više puta pisali, u ideološkim i svjetonazorskim razlikama. Bez njih je dovoljna jedna stranka sa dvije-tri frakcije koje se, kako to u praksi biva, svađaju oko para, a razilaze zbog nepomirljivih političkih stavova.

Jedan od puno problema sa Trojkom je upravo u nedostatku vezivnog, ideološkog tkiva između liberala iz Naše stranke, konzervativaca iz Naroda i pravde i socijaldemokrata iz SDP-a. Ove političke organizacije vežu zajednički neprijatelj – Stranka demokratske akcije – i stavovi o skoroj prošlosti. U svemu ostalom, od odnosa prema rodnim manjinama, pa do onoga prema antifašizmu, se razlikuju više nego Hrvatska republikanska stranka od rahmetli Saveza komunista.

Tamo gdje nema ideološke poveznice naizgled najbezbolnije rješenje je pronaći kandidata koji je ničiji i koji, posljedično, odgovara svima, samo što takav u praksi ne postoji. "Stranački neutralna, ali po integritetu jaka osoba“ ne može, čak ni u teoriji, jednako zastupati politike tri, u gotovo svemu različite stranke, a ako je zbilja "po integritetu jaka“, onda neće, jednostavno neće, javno biti zajednički, a suštinski predstavnik jedne od članica bloka.

Teško je i na opijatima zamisliti nekoga kome će biti poklonjena kandidatura i, možda, funkcija povremenog šefa države, bez ranijeg dogovora o tome da će, kada god treba, saslušati i Dinu Konakovića i Edina Fortu i Nermina Nikšića, pa onda poslušati uvijek i samo jednog.
Upravo zato je bivši predsjedavajući Vijeća ministara, te nekadašnji premijer Kantona Sarajevo – poznat po davnoj izjavi da će obnova jedne baščaršijske ulice približiti BiH Evropi – Denis Zvizidić, idealan izbor za Konakovićev Nip i nikoga drugog.

Obojica, Konaković i Zvizdić, nisu napustili SDA zbog neslaganja sa službenom stranačkom politikom, već zbog načina vladavine i raspodjele moći koja nije odgovarala njihovim nemalim ambicijama. Jednostavno, niti su, kao notorni Asim Sarajlić, bili prvi do Bakira, niti im se sviđala spoznaja da je Izetbegović spreman i njih, kao i gotovo sve drugo, žrtvovati zbog, prvo, suprugine pozicije, pa zatim i zbog zaštite onih kojima je, riječima čelnika SDA rečeno, stranka važnija od države.

Nisu, drugačije rečeno, ni Dino Konaković ni Denis Zvizdić imali nikakvih problema sa odnosom SDA prema manjinama, Mustafi Busuladžiću i Mušanu Topaloviću Caci, sa tihom okupacijom i pratećom doislamizacijom javnog prostora, sa upornim dopodnevnim svađanjem i kasnijim trgovanjem sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom, sa protežiranjem odabranih i podobnih koje se predstavlja kao sposobne, pa tako dalje i tako redom, već isključivo sa pozicijama koje im je Izetbegović namijenio, odnosno sa sve skromnijim ulogama koje im je dodjeljivao. U prevodu: da su ikada imali problema sa agendom SDA, nikada se u nju ne bi ni učlanili, a da su unutar stranke bili što su poželjeli, i dan danas bi išli po mišljenje u sarajevsku Ulicu Mehmeda Spahe.

Bakir Izetbegović i SDA odavno nisu bili u goroj poziciji i nikada bošnjački opozicioni kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije imao veće šanse da pobijedi. U tom okviru, u kojem je jednako važno i to ko – nadati se – odlazi, ali i ko dolazi, Trojka bi se lako mogla naći u situaciji da bira između pokušaja ozbiljnih promjena i puke promjene vlasti bez ikakvih značajnijih posljedica po odnose unutar BiH.

Nije, da pojasnimo, bitno samo skloniti nekoga sa vlasti, već je jednako bitno da kadrovsku prati i velika, suštinska promjena politike. Ko ne razumije, neka se osvrne na Draška Stanivukovića: gradonačelnik Banja Luke nije ni bahat ni bogat kao Milorad Dodik, ali se njih dva nikada neće naći na suprotnim pozicijama kada se govori o karakteru rata u BiH, NATO integracijama, genocidu u Srebrenici i ovlastima Republike Srpske.

E, sada dolazimo do srži naših problema: nema, naime, nigdje u BiH ozbiljnog kandidata za bilo šta a da mu je narativ zaista drugačiji od dominantnog, odnosno onoga kojeg već nije ofucala troglava neman SDA-HDZ-SNSD. No i da ga ima, sigurno ga biračima neće ponuditi Trojka, jer ne želi investirati u siguran gubitak izbora. Taj rizik bi morao preuzeti Nermin Nikšić, bez obzira na posljedice. One, istina, mogu biti teške, samo što su jedine gore one od moguće kandidature Zvizdića ili nekoga njemu sličnog.

Poklekne li, dakle, Nermin Nikšić i ovoga puta, SDP neće postati lijevo krilo SDA, već lijevo krilo Naroda i pravde, odnosno Stranke demokratske akcije na fabričkim postavkama.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.