New York, New York: Kriva riječ i druge posljedice

Ako Dragan Čović prvom prilikom i bilo gdje – u Mostaru, Zagrebu, Sitnom Donjem ili Gornjoj Maoči – nokautira Zorana Milanovića, treba ga u roku odmah proglasiti počasnim i doživotnim predsjednikom Bosne i Hercegovine, bez roka trajanja mandata. Bio bi to, ta sila koju bagra i oni što se prave blesavi najbolje razumiju, akt suvereniste i nacionalnog lidera koji ne želi da se narod kojeg zastupa doživljava kao sitan kusur u igrama velikih i onih što neutemeljeno misle da su takvi.

Međunarodno priznati majstor namjernog odabira krivih riječi i ekstremno neuspješni tumač vlastitih izjava, dakle predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, govorio je na sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih naroda i predstavio se (i) kao predsjednik Hrvata u BiH. Kasnije se, uobičajeno tupavo, pozivao na Ustav Hrvatske, svoje ovlasti i respekt za najbliže susjede.

„Komšić je ovdje došao k'o jedan od članova Predsjedništva, ne znam uopće s kakvim mandatom i u čije ime govori, čak i da je predstavnik Hrvata, jer... Ja sam rekao da sam predsjednik Hrvatske, predsjednik hrvatskih građana, Hrvata, pa, na neki način, i onih Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini. To je moja dužnost, obveza i osjećaj, na kraju krajeva. Hrvati u Bosni i Hercegovini i u New Yorku imaju pravo glasa, nešto što sam ja vrlo često problematizirao i pokušavao svesti u razumnu razinu upravo zato da se susjedna država ne kompromitira jer se ulazi u njezin prostor...“, kazao je Milanović nakon što je u redovnoj proceduri zajebo i šefa i stanicu i dva kilometra pruge.

Može, ko god hoće, o Željku Komšiću misliti šta god želi – i to, naravno, javno isticati – ali su činjenice neumoljive: Komšić je u Predsjedništvo izabran prema važećem i, istina, spornom Izbornom zakonu, a u UN je otišao jer se sjednica poklopila sa njegovim predsjedavanjem kolektivnim šefom države. Da je trenutni predsjedavajući Dodik, u New York bi išao on, kao što će, ako uđe u Predsjedništvo nakon narednih izbora, te ako mu se predsjedavanje poklopi sa Generalnom skupštinom, na Manhattanu biti Dragan Čović i tamo, prema Milanovićevom tumačenju, dangubiti jer nije poveo dvojicu kolega s posla.

Sve je to, međutim, manje važno od poniženja koje je Hrvatima u BiH priredio Milanović, mjerljivim jedino sa onim što je Bošnjacima napravio Alija Izetbegović, a potvrdio i u praksu preveo njegov sin Bakir.

Govorimo, valjda je jasno, o mitskom i strašnom ostavljanju „Bosne u amanet“ turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu: lider koji vlastiti narod i državu prepušta čelniku druge, suverene zemlje, Amerike, Hrvatske ili Turske, sasvim je svejedno, o državotvornim kapacitetima i mogućnostima istog tog naroda misli loše, a o državi kojom je predsjedavao još gore ili nikako.

Istina, od Zorana Milanovića niko nije tražio da se predstavlja kao predsjednik i Hrvata u BiH, već je on to izveo samoinicijativno, ali se niko bitan – odnosno niko od onih koji izbornu bazu vide isključivo među bh. Hrvatima – nije oglasio i zamolio trenutnog stanara Pantovčaka da malo ušuti. 

Činjenica je, kao beton čvrsta, da Hrvati u BiH, za razliku od druga dva konstitutivna naroda, nemaju zakonski okvir za puno konzumiranje prava proisteklih upravo iz te konstitutivnosti, ali je također činjenica da Hrvati imaju svoje, i legalne i, kako se to kaže, legitimne predstavnike na raznim nivoima vlasti, te da upravo Dragan Čović uživa najveću podršku među pripadnicima najmalobrojnijeg naroda u BiH. Formalno, on nije predsjednik Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali suštinski on jeste njihov izbor i kreator politike koja ima najveću podršku etničke zajednice kojoj pripada.

Ako je tako, a drugačije nije, njemu ne treba nadređeni, konkretno Zoran Milanović. Inače, on mu, čisto da se kaže, još nije oprostio to što su hrvatski državljani u BiH na posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj mahom bili za Kolindu Grabar Kitarović.

Najefikasniji način da narodi u BiH prestanu biti subjekti politike u vlastitoj državi, jeste da borbu za svoje ciljeve, ma kakvi bili, prepuste drugima: Bošnjaci Erdoganu, Dodik Vučiću i, eto, Čović Milanoviću. Time, uz ostalo, svi redom obesmišljavaju tu čuvenu konstitutivnost i dobrovoljno se pretvaraju u isturena odjeljenja drugih država koje, ako su iole ozbiljne, nemaju dilema oko vlastitih i interesa onih što su im se servirali ili su ih dobili u amanet.

Ko ne razumije, neka pogleda koliko i kakvih turskih kompanija posluje u Srbiji, a koliko u BiH. Ukoliko je i dalje nejasno, evo primjera za lakše razumijevanje. Zamislimo, dakle, kako se u BiH, na ovaj i onaj način, u jednom trenutku našlo nekih 100.000 migranata i kako, osim oko Bihaća, bauljaju i po Posušju, Grudama ili Orašju. E sada zamislimo i reakciju Zorana Milanovića, samozvanog predsjednika i Hrvata u BiH: jedna opcija je pojačavanje kontrole svih mogućih, legalnih i tajnih graničnih prelaza, odnosno vraćanje nazad onih što su pohvatani u Imotskom, Trilju ili Županji, a druga otvaranje istih tih granica kako bi se, uz ostalo, problema riješili i Hrvati u Posušju, Grudama ili Orašju.

Oni što misle da bi Milanović, kao i premijer Andrej Plenković ili ministar policije Davor Božinović, između interesa Hrvatske i onog sunarodnjaka iz BiH odabrali drugo, taj može na psihijatriju i bez uputnice. Sumnjičavi neka se prisjete činjenice da Hrvatska sa Buškim jezerom radi šta hoće, dok od toga u Livnu imaju koristi koliko i od američkih koncesija na naftna polja u Saudijskoj Arabiji.

Bosnu i Hercegovinu, očito je, čekaju teški pregovori o novom Izbornom zakonu – ili njegovo nametanje – a sada svi politički oponenti HDZ-ove politike imaju, Milanoviću hvala, krasan argument da Čovića, ali i Raguža ili Ljubića, upitaju koliko to oni, ali tačno, misle imati predsjednika, jer im jedan sjedi u Zagrebu i zastupa ih, uz sva druga mjesta, i u UN-u.

Za razliku od Bošnjaka koji su politički narod samo ovdje, Hrvati su to u dvije države: Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svugdje drugo gdje također mogu glasati na izborima za Sabor RH ili predsjednika susjedne države, dakle i u Njemačkoj i u Americi i u Srbiji i u Mađarskoj i tako dalje i tako redom, su manjina koja može igrati kola, održavati zavičajne derneke i...i eto.

Proglašavajući sebe predsjednikom Hrvata i u BiH, Milanović se kratkoročno i još jednom dopao nemuštim hrvatskim nacionalistima, dodatno ojačao one zadrte bošnjačke i spektakularno puhnuo u guzicu Miloradu Dodiku koji je, temeljito radeći na desuverenizaciji BiH i njenih naroda, već predložio da o nama pregovaraju Aleksandar Vučić, Recep Tayyip Erdogan i, upravo on, Zoran Milanović. Usput je, što valjda nije želio, Milanović u začetku kampanje pomogao Željku Komšiću koji je najavio još jednu kandidaturu za člana Predsjedništva.

Zoran Milanović i o BiH i o političkim, državotvornim i svim drugim kapacitetima (i) Hrvata u BiH može misliti šta god mu je volja. Kakvo god to mišljenje bilo, ipak je manje  problematično od toga što je Dragan Čović, sudeći po izostanku reakcija, odlučio da ne misli nikako, pa kako bude. Ovakav Milanovićev angažman najbolji je način da ne bude ništa. Posebno ništa dobro.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.