Odgodimo budućnost za svoje dobro

Novine i portali objavili su u proteklih nekoliko dana tri priče zbog kojih, inače, novine, novinarstvo i ostali mediji postoje.

Mirzet Omerović ima dvadeset i četiri godine i živi u Kladnju. Prošle godine je završio Ekonomski fakultet u Tuzli. Od ljeta 2016. do sada, posao je zatražio tačno 480 (slovima: četiri stotine i osamdeset) puta. Traži ga i dalje, gdje god i kakav god. „Bilo je situacija gdje sam išao doslovno od vrata do vrata i pitao da li treba bilo kakvih radnika. Bilo je situacija gdje su me ljudi istjerivali iz kancelarije, a bilo je i onih gdje su mi obećali da će me pozvati, ali to se nikad nije desilo. U Zavidovićima su me pozvali na razgovor, međutim posao nisam dobio jer nisam sa područja njihove općine, što je bio jedan od uslova. Također, bila je situacija i gdje sam nakon razgovora poslao upit zbog čega je osoba sa daleko manje bodova od mene dobila posao, a odgovor je bio: Zato!“, rekao je Mirzet. To je, je li, bila prva priča.

Predstavnici Mreže nevladinih organizacija Account i Udruženja Tender, predstavili su u Parlamentu Bosne i Hercegovine rezultate istraživanja prema kojem se svake, ali svake godine, kroz famozne javne nabavke ukrade milijardu i dvije stotine miliona maraka! Uglavnom, nestane šest stotina miliona eura, plus još nešto sitno, kroz nekakve direktne pogodbe, nagodbe, kako li se već tačno zove dogovor između predstavnika vlasti i vlasnika firme, u kojem se ugovori višemilionski posao, netom skinuto janje s ražnja pretvori u kostura i preciziraju detalji o kasnijem toku novca od budžeta, preko angažirane firme, do stranačkog ili osobnog računa. Bila je to druga važna priča.

Dva federalna telekomunikacijska operatera, „BH Telecom“ i „Eronet“, spremaju se za dolazak važnih gostiju: stručnjaka iz Evropske banke za obnovu i razvoj koji će, kako se to kaže, provesti dubinsku analizu. U prevodu, provjeriti stanje na računima, vidjeti kako posao ide, koliko se zarađuje, na šta troši, ima li dugovanja, jesu li izvještaji frizirani i tako redom i tako dalje. Predstavnici EBRD-a, normalno, neće raditi džaba – honorare će im isplatiti Svjetska banka. Vlasnik, odnosno većinski vlasnik obje kompanije, Vlada FBiH, nema namjeru smetati: Fadilu Novaliću i njegovim ministrima ne pada na pamet da nešto racionalno pitaju u ovom slučaju. Provođenje dubinske analize je, naime, jedan od uslova za novu tranšu kredita Međunarodnog monetarnog fonda, za pogolemu svotu novca koji će, sto maraka gore – dole, otići na plate u administraciji i tijelima, bukvalno tijelima, stomacima i guzicama, vlasti. Tako, eto, glasi treća priča u nešto slobodnijoj interpretaciji.

Bosna i Hercegovina se, sa dva entiteta, tri naroda, Sejdićem i Fincijem, svakoga dana u svakom pogledu sve više zadužuje. Ono što se posudi u, recimo, aprilu, potroši se za nekoliko mjeseci, pa se opet uzme kredit, podijele plate, nahrane zastupnici, kupe nove automobili i taman što nestane para, eto nama opet MMF-a.

Pitanje, logično koliko i naivno, jeste: ko i zašto, zaboga, od non do stop posuđuje pare državi u kojoj četiri stotine osamdeset molbi za posao vrijedi koliko niti jedna, u kojoj šest stotina miliona eura nestane kao da su od leda i čija vlast ne smije beknuti dok se neki stranci spremaju da - kako u „Oslobođenju, osvrčući se na ulazak EBRD-ovih predstavnika u telekome, piše ponajbolji ekonomski analitičar u nas, Eldar Dizdarević - provjere „ne samo finansijsko stanje kompanije nego sve ono što mogu biti i poslovne tajne, stanje tehnologija, dugovanja i druge stvari koje nisu dostupne u javnim dokumentima“?

U najkraćem, odgovor je u pitanju. U nešto širem, glasi: upravo onaj kome odgovara da se krediti podižu, nova radna mjersta ne otvaraju, vrijednost ne stvara i, posljedično, dug ne vraća. Taj je princip, uz minimalna odstupanja, svugdje isti: kada kreditori odluče da su posudili dovoljno, slijedi zahtjev za vraćanjem, a kako je ono praktično nemoguće, naplata ide kroz privatizaciju javnih dobara – telekoma, eketroprivreda, šuma, voda...svega što vrijedi – i radikalne mjere štednje, kako se već naziva prebacivanje vraćanja kredita na leđa onih koji niti su ga uzimali, niti su od njega vidjeli neke koristi. Tada se smanjuju penzije, obara ionako niska cijena rada, otpuštanja su brza i masovna, socijalna prava nikakva, javno zdravstvo kao neka stvar, a vlast postaje tek izvršitelj naloga dobijanih sa iste adrese sa koje su, dok je trajalo i bilo lijepo, stizale pare trošene kao da su s neba pale.

Jedna od posljedica međuetničkih napetosti i niza političkih kriza koje se smjenjuju i ne rješavaju, jeste upravo i klima u kojoj se, bez trzavica i suvišnih zašto, građane BiH, konstitutivne narode i nacionalne manjine, vodi u dužničko ropstvo u kojem će ono što nije raskovala tranzicija – proces pretvaranja nečega u ništa – otići za dio duga, dok će ostatak vraćati djeca i unuci današnjih ekonomista, svakako prinuđenih da rade bilo šta, bilo gdje i za bilo kakvu platu.

Sve prođe, pa i doživotna robija. Završit će, dakle, jednoga dana, nekada i nekako, stanje u kojem je mir nastavak rata drugim sredstvima. Probudit će se narodi i narodnosti kao, što bi se reklo, svoji na svome. E to će da boli – mnogo. Ta spoznaja kako nakon borbe protiv unitarizma, separatizma i svih mogućih izama, nije ostalo ništa, ali bukvalno ništa.

Naša je prošlost krvava, sadašnjost nikakva, ali kakva nas budućnost tek čeka... Takva da je najbolje nadati se da nije nimalo bliska.