Malo nas, al' smo mnogo glupi

„Ja pripadam narodu koji je retko glup“, rekao je, davno je to bilo, beogradski novinar i veličanstveno duhoviti pisac, Petar Luković. Mislio je, je li, na Srbe.

„I ja, isto“, može slobodno kazati svako od nas konstitutivnih, a i manjine nemaju razloga za suzdržavanje.

Nije nimalo slučajno, a još manje neutemeljeno to što smo u jugoslavenskoj podjeli uloga u vicevima mi – govorilo se uvijek o Bosancima, ali su se i Hercegovci podrazumijevali – bili upravo oni glupi. Ma šta glupi, najgluplji. E, kakvi smo bili, takvi smo i ostali: svakoga dana u svakom pogledu na svaki mogući način dokazujemo da nam, uz pare, dobre ceste, nekih 120.000 radnih mjesta, novi izborni zakon i još štošta, nedostaje pameti. Makar eto toliko da shvatimo prvoaprilske šale.

Uzbunio se ovih dana silan svijet jer Fadil Novalić, bez konkursa i mimo reda, zaposlio kćerku u javnoj službi, u nekakvoj Financijskoj-informatičkoj agenciji za koju donedavno većina, ako ćemo pravo, nije znala niti da postoji. Nije dilFa stigao ni smisliti šta će spremiti za ručak uz koji će djetetu reći kako je za njeno dobro i njegov mir važno da ona da otkaz, kad eto slične informacije: kćerka Jelke Milićević je nekako s proljeća, u maju tačnije, primljena na posao u Agenciju za vodno područje Jadranskog mora, gdje će do penzije ili dok ne dobije na lotu, raditi kao "stručni savjetnik za finansijske aspekte upravljanja projektom". Nekim projektom... Istina, mlada je dama bila najbolja na natječaju, samo što natječaja nije smjelo biti.

Fadil Novalić je, inače, predsjednik Vlade Federacije BiH, dok je Jelka Milićević ministrica financija u istoj toj Vladi. Onoj koja je, prvo, uvela moratorij na zapošljavanje u javnim službama, pa ga zatim i produžila. Službeno, to glasi ovako: „Zadužuju se federalne uprave, federalne upravne organizacije, federalne ustanove i druge federalne institucije i službe, naročito Agencija za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine, institucije Federacije Bosne i Hercegovine koje je osnovala Federacija Bosne i Hercegovine, a koje vrše javne ovlasti i koje imaju svojstvo pravne osobe, izuzev federalnih ministarstava, da obustave konkursne procedure za prijem državnih službenika, namještenika i ostalih zaposlenika do 30. juna 2016. godine. Također, zabranjeno je i zaključivanje ugovora o djelu osim uz prethodno odobrenje Vlade FBiH“.

Sve te federalne uprave, federalne upravne organizacije, federalne ustanove i druge federalne institucije i službe, naročito Agencija za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine, dobile su zabranu da nekoga zaposle na sjednici Vlade održanoj - prvog aprila ove godine!
Je li, dakle, sada jasno zašto svako od nas može ponoviti onu Lukovićevu rečenicu s početka teksta, uz (ne)obavezno ijekaviziranje? Ako nije, onda ništa.

Novalić i njegovi ministri očito su precijenili naš razvikani smisao za humor. U prevodu, dame i gospoda su se malo našalili, samo što mi to nismo shvatili. Al' hajde što nismo iz prve, već nismo nikako, ni dan danas, a od prvog aprila je prošlo osam mjeseci.

No, sve i da su bili ozbiljni, da se stvarno, ali stvarno nisu zajebavali na onoj sjednici Vlade od prvog dana četvrtog mjeseca, nigdje, ni u jednom jedinom retku zaduženja agencijama, upravama i ostalim područnim uredima za mlaćenje prazne slame, kao ni u prethodnoj odluci o moratoriju, nije navedeno kako se na posao ne smiju primati profesionalni članovi odabranih obitelji.

Tu, blizu, pored nas – pa neće se, valjda, miješati sa masom nerazumnom, sa glupanima koji i nisu za nešto drugo nego da budu u vicu? – žive upravo takvi: profesionalni rođaci, bračni drugovi i drugarice, sričevi i dajdže... Osobe poput, recimo, supruge Bakira Izetbegovića ili zetova Dragana Čovića, pa sinova i kćeri Amora Mašovića i Dragana Prusine, inače predsjednika Upravnog odbora iste one Financijsko-informatičke agencije, hrabro, vlastitim primjerima pokazuju kako Bosnu i Hercegovinu doživljavaju njihovi muževi, očevi i punci: kao koloniju u kojoj kolonizatori imaju sva moralna i materijalna prava, a kolonizirani mogućnost da im služe ili da se - kako je to nedavno, u umno-verbalnim akrobacijama na rubu pameti, zaključio upravo Novalić - prijave na biro i tamo budu statisti sa zadatkom.

Da glume nezaposlene koji, eto, kazao je premijer, ustvari i neće da rade, već, valjda, služe tome da Bakir Izetbegović ima kome obećati 100.000 novih radnih mjesta, pošto su, kažimo tako, stara zauzeta. Na njima su već žene, djeca, zetovi i svi drugi eksperti čiju se pamet ne vrijeđa javnim natječajima, egzistenciju ne ugrožava moratorijima, niti im se, onako odnjegovanima, daje da rade nešto teže od savjetovanja, normalno stručnog, za finansijske aspekte upravljanja projektom.

Nije naša nesreća u tome što nas svi ti izetbegovići, čovići, novalići, milićevićke i ostali gaze na putu u svoju i bolju budućnost njima najbližih, već što tu mogućnost nisu dobili od nepoznate sile iz svemira, našli na cesti ili osvojili na novogodišnjoj tomboli. Dali smo im je mi lično i osobno.

Mi, rijetko glupi.