Izvorni Dayton: Što li misli Amerika...

Veliki i važni sarajevski novinar, te legendarni radijski urednik Boro Kontić, pričao je nekom zgodom i u prigodnom kontekstu o grupi sredovječnih – ili nešto starijih – Crnogoraca koji u ljutoj zabiti sjede ispred seoskog granapa, piju „Nikšićko“ i smrtno ozbiljno razgovaraju o tome „što li misli Amerika“.

Dobar dio aktera sarajevske, dominantno bošnjačke, političke scene, praćen društveno-mrežnim radnicima, nije gubio vrijeme na pivo i analitičke sastanke na gajbama: oni su, naime, znali „što misli Amerika“ i to, prema svemu sudeći, prije nego je ista ta Amerika uopće počela misliti o Bosni i Hercegovini.

Trebao je, je li tako – tako je, Joe Biden pobijediti Donalda Trumpa, položiti zakletvu, u Bijelu kuću preseliti košulje, kravate i kera, pa da BiH njegovom voljom i preko noći ostane  bez entiteta i konstitutivnih naroda, a postane građanska republika poput, recimo, Hrvatske, Crne Gore ili Austrije.

Biden je, uostalom, stari prijatelj Bosne i Bošnjaka, jedan od rijetkih važnih političara koji je još tamo, ranih devedesetih godina dvadesetog vijeka, Miloševića nazvao ratnim zločincem i nije skrivao divljenje prema onima koje artiljerijski plotuni, pa tako 1000 i nešto dana zaredom, nisu natjerali na kapitulaciju.

A onda se, konačno, i sam Biden, nakon veleslaloma kroz američke i globalne probleme, sjetio male, nefunkcionalne balkanske državice u kojoj je prije frtalj stoljeća stao rat, ali mir nije izbio do dana današnjeg.

Mathew Palmer, specijalni izaslanik Amerike za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini je, dakle, krenuo na novi posao i usput rekao „što misli Amerika“, izazivajući šok i nevjericu među onima što su Bidenovu pobjedu dočekali kao Bajram. A takvi su i Bakir Izetbegović i Željko Komšić i Sabina Čudić i Nermin Nikšić i sva sila twitter efendija kojima niko nije javio da status na mrežama nije preslika društvene važnosti i uticaja.

Uglavnom, bez „Nikšićkog“ u rukama i gajbe pod stražnjicom, saznali smo „što li misli Amerika“. A misli da, što bi se reklo, Dayton nema alternative.

Taj je Dayton, ne grad naravno, već Privremeni mirovni sporazum kreiran na njegovom obodu, Bošnjacima ostavio vanjske, dakle granice AVNOJ-a, Srbima Republiku Srpsku kao, isključivo, entitet unutar spomenutih granica, a Hrvatima konstitutivnost kao garanciju da ih malobrojnost neće koštati manjka političkih prava i pozicija.

U istom tom Daytonu, na isteku mučnih i iscrpljujućih pregovora, na red je došao i sastav kolektivnog šefa države. Amerikanci su rekli da će Predsjedništvo činiti po jedan Bošnjak i Hrvat iz Federacije i Srbin iz RS-a. Neko sa ove, naše, odnosno naših pregovaračkih strana stola je pitao znači li to da svaki narod bira svog predstavnika, na što je odgovoreno da se to podrazumijeva. E, zašto to što se podrazumijeva nije završilo na papiru, nije poznato. Jeste, međutim, itekako znano kakve su posljedice i kako bi moglo završiti: američkim zahtjevom da se izborna pravila u Federaciji prilagode postavci Bosne i Hercegovine kao zajednice tri etnije, a Republika Srpska pomiri sa time da je moguća samo unutar BiH i sa ovlastima koje su joj ostale. Onaj kome se to ne sviđa, Milorad Dodik lično, će ili opet promijeniti mišljenje ili biti zamijenjen SDS-om i PDP-om, strankama čija ga politika sprječava da nastavi sa strastvenom predigrom za rat.

„Danas, kada je regresija države prevladala nad progresijom, postaje bjelodano zašto je važno da se ustav postkonfliktne zajednice donese u samom području suvereniteta, ali ne kao akt trijumfa nacionalističkih volja, već kao nova dionica na putu izgradnje ustavne države. To znači da bi, pod savezničkom auspicijom američke administracije, u samoj Bosni i Hercegovini vrijedilo graditi ustav kao nastavak mirovnog sporazuma a ne kao njegov aneks. To je važna, rekao bih odlučujuća razlika, bitna za proces izgradnje demokratske države transatlantske orijentacije. Ustav kao četvrti aneks mirovnog ugovora trebao je biti samo nagovještaj ustavne norme, početna tačka u izgradnji postdejtonske ustavnosti a ne istovremeni početak i kraj ustavnog razvoja postkonfliktne zajednice“, napisao je profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka, Nerzuk Ćurak, na portalu Tačno.net u martu ove godine.

Izgradnju „ustavne države u samom području suvereniteta“ – dakle, Bosni i Hercegovini – i pod „pod savezničkom auspicijom američke administracije“ Sjedinjene Države smatraju preteškom rabotom ili neizvedivim projektom, sasvim je svejedno, pa je očigledno da ćemo svjedočiti barem pokušaju izgradnje ustava kao, parfrazirajući Ćurka, aneksa već postojećeg, generiranog iz Dejtonskog sporazuma.

Da bi Amerika ispunila želje Bakira Izetbegovića, ali ne samo njega, ona se mora odreći vlastitog čeda, stvorenog u vojnoj bazi pokraj Daytona. Da bi ih do kraja ispunila Draganu Čoviću, opet se mora odreći vlastitog čeda, stvorenog u vojnoj bazi pokraj Daytona. Da bi zadovoljila Dodika, opet – isto. Dejtonski mirovni sporazum, naime, ne predviđa ni građansku BiH, ni treći, hrvatski entitet u njoj, niti pravo Republike Srpske na odcjepljenje.

Za Ameriku je BiH zajednica tri naroda raspoređena na „svojim“, skroz ili prilično etnički čistim teritorijama i nema niti jedne naznake da politički Washington misli mijenjati stav. I nije, ma koliko se čini da jeste, pitanje da li je to dobro ili loše jer je, jednostavno, tako.

Netom podgrijani konflikt će, prije ili kasnije, bunili se ili ne, opet biti zamrznut, doći će do određene preraspodjele nezadovoljstva i... I sredovječni građani će za života dočekati jok kojeg Palmera i palmere čiji će posao biti održavanje Bosne i Hercegovine na dejtonskim postavkama.

Mi, naime, bolje ne možemo, a gore nam ne daju, dok Ameriku svakako ne zanima da se problem pravedno riješi, već da problema, iz njene perspektive gledano, barem neko vrijeme - nema.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.