Kazandžiluk: Ime, prezime, brigada

Ako će na spomeniku ubijenim Srbima tokom opsade Sarajeva - likvidiranim po naredbi ratnog zločinca Mušana Topalovića Cace i od strane dijela njegovih vojnika - pisati ono što predlaže gradonačelnica prijestolnice, Benjamina Karić, onda je najpametnije odgoditi podizanje spomenika do daljnjeg.

Posljedično – ili uzročno, sasvim svejedno – ako na spomeniku ubijenim Srbima tokom opsade Sarajeva, likvidiranim po naredbi ratnog zločinca Mušana Topalovića Cace i od strane dijela njegovih vojnika, neće pisati ono što je predložila Naša stranka onda je, opet, najpametnije odgoditi podizanje spomenika do daljnjeg.

„Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana”, sentenca je koju zagovara Karić.

“Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših komšinica i komšija za čija su ubistva osuđeni pripadnici 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine”, tekst je kojeg je delegirala Naša stranka i na sebe navukla bijes Stranke demokratske akcije, dijela armijskih generala, ali i koalicionih partnera koji bi kulturu sjećanja sinhronizirali sa kulturom prešućivanja.

Bošnjaci su naročito osjetljivi na to da se agresija na Bosnu i Hercegovinu naziva građanskim ratom, nesretnim sukobom i slično; baš kao što su alergični na to da se srebrenički genocid opisuje tek kao strašni zločin, a zločini u, recimo, Prijedoru, ne klasificiraju kao genocid. I da, ništa slabije reakcije ne izaziva zaobilaženje navođenja dželata, bilo da je riječ o „srpskim zločincima“ ili „UZP-ovcima“ .

No, kada treba obilježiti jedno od mjesta na kojima su pripadnici Armije BiH počinili ratni zločin – ne i jedino, jer su na listi i Grabovica, Križančevo Selo, Vozuća, granatirani Vitez, logori u Konjicu i Jablanici... – e onda, odjednom, nije važno ni koje su nacionalnosti bili ubijeni, niti kakve su oznake na uniformama nosile ubice.

Vrhunac vlasti Alije Izetbegovića, naravno nakon priznanja nezavisnosti, bio je obračun Armije BiH sa jednom svojom odmetnutom brigadom i njenim pomahnitalim komandantom, likvidiranim na isti način na koji su njegovi poslušnici ubijali sarajevske Srbe i bacali ih u trebevićku jamu. Potpuni poraz iste te vlasti bila je ekshumacija tijela Mušana Topalovića i spektakularna dženaza na čijem je kraju položen u mezar nadomak upravo Izetbegovićevog.

Tekst za spomenik kojeg je predložila Naša stranka na tragu je prvog, a rečenica Benjamine Karić drugog. Sve ostalo je, da skratimo i da se ne lažemo džabe, šuplja priča: od SDA-ovih teza da će se navođenjem jedne armijske brigade sve druge proglasiti zločinačkim, pa do pozivanja na ono što je, inače, sasvim normalno – na broj osuđenih za zločin koji, parafrazirajući Senada Avdića, nije izveden sistemski, ali se sistemski relativizira otkako je Izetbegović stariji Cacu nazvao „herojem i zločincem“.

Karakter rata u Bosni i Hercegovini ne određuje spomenička bižuterija već činjenice i, uz njih, presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu i njega, taj karakter, ne mogu promijeniti riječi uklesane u kamen ali mogu, ako su nedovoljne, itekako pomoći održavanju kontinuiteta izbjegavanja suočavanja sa onim što se dogodilo od sravnjivanja Ravnog, pa do potpisivanja Privremenog mirovnog sporazuma.

Sve je, ama baš sve, u ovom slučaju kristalno jasno – i ko su ubijeni i ko su ubice – ali se, ipak, Benjamina Karić, SDA, generali penzioneri i slični, trude da ne bude, pokazujući kako u praksi izgleda tranzicija iz narcizma malih razlika u onaj velikih sličnosti.

Drugačije rečeno, svako kome treba objašnjavati da suočavanje sa Cacinim zločinima ne umanjuje strahote opsade Sarajeva, da komemoriranje žrtava Grabovice ne znači kako logori HVO-a nisu postojali ili da suđenje za ubijanje djece granatama u Vitezu ne umanjuje užas Ahmića, taj je ili blesav ili se pravi da jeste.   

Napisati na trebevićkom spomeniku da „ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana”, jednako je kao napisati na spomeniku u, recimo, Omarskoj da će sjećanje na mučene sugrađane trajati zauvijek, a ne naglasiti ni ko su oni bili, niti ko ih je izgladnjivao i batinao i, naravno, zašto.

Kada govore o srpskim i hrvatskim zločinima, bošnjački politički i drugi predstavnici se pozivaju na presude sudova od Sarajeva do Haaga. Kada treba obilježiti mjesto zločina kojeg su počinili njihovi sunarodnjaci onda, kako vidimo, prestaje biti važno i ono što je pravno zabetonirano. A upravo je na sudu, i to sarajevskom, suđeno i presuđeno ubicama iz Cacine brigade. Istina, svi su suđeni za zločin u ratu, a ne ratni zločin i uglavnom su dobili relativno male kazne, ali je ostalo neoborivo ono osnovno: da su se zločini dogodili i da su zbog njih „osuđeni pripadnici 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine“.

Upravo taj podatak razlikuje potrebni spomenik na Kazanima od uzalud utrošenog kamena. Naime, ako će pisati samo gole činjenice, to će obilježje, kao i svako slično na bilo kojem dijelu teritorija BiH, imati smisla. Ukoliko neće, bit će podignut ne žrtvama, već da pravi hlad zločincima.

Ukoliko to Benjamina Karić ne razumije, onda je na krivom mjestu. Ukoliko prijedlog Naše stranke bude odbijen, e onda su oni u krivoj koaliciji. Sve ostalo je licemjerje kojim se negatori zločina i oni što zločine relativiziraju opako približavaju jedni drugima.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.