Mirni razlaz: Stara ljubav i nova realnost

Dok je lider Hrvatske demokratske zajednice, Dragan Čović, bio u Zagrebu i tamo razgovarao sa premijerom susjedne države Andrejem Plenkovićem, predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, Marinko Čavara, je bio u Sarajevu, na poslu, gdje se sreo sa novinarima „Oslobođenja“.

„Razgovarali su o aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini s posebnim naglaskom na ostvarivanje ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda u BiH te zaštiti prava hrvatskoga naroda, a teme su bile i borba protiv COVID-19, proces cijepljenja te nastavak gospodarske suradnje Hrvatske i BiH... Dr. Čović je naglasio važnost trenutnih reformskih procesa za europski put i unutarnju stabilnost i razvoj BiH. Iskazao je uvjerenje u postizanje konačnog dogovora o izmjenama Izbornog zakona i ograničenim ustavnim izmjenama tijekom 2021., naglašavajući kako se temeljne pretpostavke BiH ne smiju dalje dovoditi u ugrozu. Poručio je da konstitutivni narodi moraju biti legitimno i primjereno zastupljeni u vlasti. Predsjednik Vlade Andrej Plenković istaknuo je da je pitanje položaja Hrvata u BiH tema od vitalnog hrvatskog interesa. Kazao je da je konzistentna politika Vlade pružanje snažne potpore postizanju jednakopravnosti hrvatskog naroda te da Hrvati budu legitimno zastupljeni u Predsjedništvu i najvišim predstavničkim institucijama BiH“, piše na službenoj stranici Vlade Republike Hrvatske.

„Možda su samo isprovocirani oni koji imaju entitet Republiku Srpsku, što mislim da nije pravedno da jedan narod dobije entitet i u nazivu i sadržaju i po sastavu pučanstva, a da druga dva naroda budu u FBiH u jednom entitetu. Mislim da je to trebalo završiti sa tri entiteta, puno bi se bolje i lakše slagali. U ovom trenutku ne mogu podržavati nešto što se radi, što nije dogovor i razgovor. Da li opravdano sa Dodikove strane, u to ne bih ulazio. Mislim da treba i Miloradu Dodiku i svim drugim političkim akterima puno više spremnosti za razgovor i dogovor“, izjavio je, pored ostaloga, Čavara i ostao sam sebi jesen u konstrukciji u kojoj je pokušao i opravdati i osuditi Dodika i još štošta, samo njemu razumljivo.

I Čović i Čavara imaju dovoljno godina da se mogu sjećati predratnog vremena, onoga u kojem se privremeno jugoslavensko blagostanje topilo k'o sladoled u augustu. Svršavalo je, drugačije rečeno, vrijeme konvertibilnog dinara Ante Markovića: Slobodan Milošević je već na startu devedesetih godina prošlog stoljeća praktično upao u monetarni sistem, sebi osigurao financijske resurse za rat, ostalima inflaciju i posljedični rast cijena, pad kupovne moći i povratak u doba nižeg standarda.

Usput su, uslovno rečeno usput, fabrike prekidale ili smanjivale proizvodnju, dok su odlasci radnika na famozno čekanje bili masovniji od odlazaka na godišnji.

Malo se ko, ako iko, tada bavio time što marka više nije sedam dinara, plata nije hiljadu maraka, a mješovita roba sve skuplja. Postojao je veći, opasniji i strašniji problem. Počinjao je, naime, rat.

Čović i Čavara bi se, da ponovimo, tog doba trebali sjećati, ali su, eto, uspjeli zaboraviti da su problemi kao ribe: veći, odnosno veće, proždiru manje.

Prije samo nekoliko sedmica, plafon dva mjeseca, činilo se da su izmjene Izbornog zakona – na čemu HDZ insistira od non stop – neizbježne i samo je bilo pitanje hoće li se desiti nakon pregovora domaćih političkih aktera i prethodnih pritisaka takozvane međunarodne zajednice ili će ih novi Visoki predstavnik Christian Schmidt jednostavno nametnuti.

Danas, evo sada, baš kao i jučer ili u ponedeljak, Izborni je zakon, stari i novi, važan koliko i kvalitet suđenja u trećoj ženskoj rukometnoj ligi Nikaragve. Milorad Dodik je, naime, krenuo u svoju i posljedično sveopću posljednju mirnodopsku avanturu. Onu poslije koje će ili on biti politički pokojnik ili će učestati sahrane sa vojnim počastima za poginule.

Naravno, pitanje rata i mira je zasjenilo, ma potisnulo, sve ostale: od uloge Sebije Izetbegović u nabavci onih kineskih pumpi za biciklo, predstavljenih kao respiratori, pa do pravila po kojima bi trebali biti održani izbori 2022. Naravno, ako ih bude: demokratija, znamo, odmara dok su glasači u rovovima.

Dugogodišnja, istina nezvanična, ali kao beton čvrsta koalicija HDZ-a i Saveza nezavisnih socijaldemokrata, baš kao i velika, interesna ljubav između Dragana Čovića i Milorada Dodika, pukla je kao kesa. Miloradu Dodiku i Čović i Hrvati u BiH u ovom trenutku trebaju samo ako su spremni na veći rizik od njegovog: na povlačenje iz institucija, proglašenje Herceg-Bosne 2.0 i, u idealnom raspletu, oružani sukob sa snagama sarajevskih vlasti. U svim drugim slučajevima ga, realno, kuri bolac i za njih i za Izborni zakon i za treći entitet: on od svog, od Republike Srpske, nakon što je povjerovao da je svemoćan, sada želi napravili ili umalo ili skroz nezavisnu državu.

Svaku kritiku neograničenog zbližavanja s Dodikom, Čović i HDZ su tumačili kao napad na Hrvate i sva njihova prava. Posljedično, umjesto fokusiranja na ono o čemu neprekidno govore, i ta stranka i njen čelnik su samo asistirali Dodiku. Rezultat vidimo: omiljeni partner ima preča posla, a politički protivnici iz Sarajeva se bave njim umjesto ustavno-pravnim mukama u Federaciji.

Čuveni japanski režiser Akira Kurosawa je jednom rekao da se od dobrog scenarija može napraviti i loš film, ali od lošeg nikako ne može ispasti dobar. Jednako tako, dobri politički odabiri mogu okončati i razočaravajuće, ali loši nikada nemaju happy end.

Dok god je BiH na rubu rata zbog Dodikovog postepenog državnog udara i sve jačeg separatizma, do tada će se o Izbornom zakonu razgovarati na sjednicama HNS-a, predsjedništva HDZ-a i preko telefona. Ignoriranjem te činjenice, Dragan Čović će uspješno održati kontinuitet neuspjeha, a vrlo vjerovatno i umanjiti ionako nikakvu spremnost federalnih stranaka sa sjedištem u Sarajevu da o njegovim prijedlozima misle duže od oko dvije i pol sekunde.

Jedne davne godine u kojoj je predsjednik Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović, upravo u Mostaru rekao da Bošnjaci više neće nuditi rješenja jer su se, valjda, umorili, Čoviću se otvorio ogroman manevarski prostor za tranziciju iz destruktivca u konstruktivnog lidera koje je, je li, spreman na kompromise, za razliku od druge, rigidne pregovaračke strane. Uz pomoć hrvatske diplomatije - kojoj je puno kasnije prepustio politiku Hrvata u BiH - mogao je isposlovati međunarodnu podršku za rješenje koje, vrlo vjerovatno, ne bi bilo idealno za HDZ, ali bi svakako dovelo do bošnjačkih ustupaka. E, umjesto ponuđene prilike, majstor je odabrao da ga Rusi vole i Dodik posjećuje na rođendanima i sličnim slavama.

Ukoliko se zarati, Izborni zakon neće zanimati nikoga, kako ovdje, tako i u Zagrebu, Berlinu, Bruxellesu i tako dalje i takom redom. Ukoliko Milorad Dodik pregori i politički bankrotira, u Banja Luci će ga zamijeniti koalicija u kojoj se dvije ključne stranke – SDS i PDP – protive bilo kakvom čačkanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, ispravno se plašeći vrlo izvjesnih, nepovoljnih posljedica za Republiku Srpsku.

Kako god završilo, Dragan Čović se naći tamo gdje je i bio: za pregovaračkim stolom sa liderima bošnjačkih i onih stranaka koje se deklariraju kao bosanskohercegovačke. Šanse da od njih dobije puno i prije su bile male. Sada su, nakon dugogodišnje ljubavi sa kancerogenom ćelijom iz Laktaša, te njegove, dakle Dodikove, po mir kratkotrajno opasne, a dugoročne suicidalne političke i antiustavne ofanzive, minimalne.

Istina, takav rasplet nije krajnje nepovoljan po Dragana Čovića. U federalnoj i državnoj vlasti ga ili neće biti ili će ga zapasti neka funkcija koja ne nosi ured u Predsjedništvu BiH, ali će zato zadržati svu akumuliranu moć kojom kontrolira područje zapadno od Neretve i poneku srednjebosansku općinu. Njemu, očito, više i ne treba, a treba li Hrvatima u Bosni i Hercegovini – pa to ga baš i ne zanima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.