Gladna djeca Pazarića: Vijest iz ponora

U pristojnim i uređenim društvima i državama, tako nešto se nikada ne bi moglo dogoditi. U onima na putu da budu pristojna i uređena, bio bi to prvorazredni skandal, jedan od onih zbog kojih naslovne strane svih novina izgledaju slično, a informativne emisije počinju skoro isto. Kod nas... E ovdje, dakle kod nas, ne samo što je u svakom trenutku sve moguće, već je moguće i gore od najgoreg. Pokazao je to i dokazao Redžep Salić, javnosti relativno nepoznati član Saveza za bolju budućnost i u aprilu ove godine imenovani direktor Javne ustanove Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić.

„Direktor koji je bio tu deset godina nije vodio računa apsolutno nikakvog. Nikakva kontrola nije bila ni od Ministarstva, niti od Vlade. Uputio sam tužbu FUP-u i SIPA-i; do današnjeg dana niko nije došao. Ogroman je kriminal u Zavodu u Pazariću. Od trgovine kurbanima, da ne pričam o ostalim stvarima. Preko milion maraka ima tužba samo za kurbane. Nadzorni odbor košta Zavod 420.000 maraka i ja vas molim da skinete tu kategoriju sa naših leđa. Petnaest godina su djeca gladna. Mi imamo pet socijalnih radnika, do kojih sam pokušao da napravio stručni tim. Odveo sam jednu grupu u Sloveniju da vide kako rade u Evropskoj uniji. Ja ne mogu da vjerujem da je prije tri godine napravljena nova zgrada, ona se raspada. Ta zgrada nema izolacije. Ja ne mogu više da šutim. Ako nemamo podršku od vas, taj Zavod treba zatvoriti. Ja sam u nedjelju doživio da nijedna peć ne radi, da je to u zimskoj sezoni ta djeca bi se smrzla. Ne mogu da vjerujem da je neko tako neljudski postupio prema toj kategoriji djece. Poduzeo sam sve mjere, okrenuo sam na pozitivno poslovanje i nadam se da su ljudi shvatili u kakvoj se situaciji nalazi taj Zavod. Žao mi je, ja bih stvarno volio da vam kažem neku bolju situaciju, ali stvarno je situacija katastrofalna“, rekao je Salić zastupnicima Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH.

Da to sada, uslovno rečeno, prevedemo: u instituciji koja postoji da bi brinula o mentalno invalidnoj djeci, dakle onima kojima stepen invaliditeta onemogućava da se na bilo koji način brinu o sebi, uprave su, redom imenovane od Vlade Federacije, krale, trošile i ponašale se kao da od njihove koristi štete mogu imati muhe. Klali su se, je li, kurbani, ali ne zbog muslimanskih štićenika, već zbog najmanje milion maraka koji se, kako se to već kaže, mogu uzeti. Petoro, samo petoro socijalnih radnika je primalo nekakvu, sasvim sigurno neveliku platu, dok je Nadzorni odbor trošio i troši 420.000 za to što, očigledno, ne nadzire ništa. Napravljena je nova zgrada čiji je rok trajanja kao garancija za novi mobitel i, naravno, već izgleda kao da joj je 300, a ne tri godine: nema izolacije, grijanje ne radi i tako dalje i tako redom. Baš onako kako to biva u zemlji u kojoj nema izgradnje bez famozne  ugradnje i u kojoj još nije nađen način da se posao obavi do kraja i kako treba, te da usput neke pare odu navodno sposobnim, a zapravo samo podobnim. Kako oboje zajedno ne ide, negdje se štediti mora, recimo na izolaciji i pećima za grijanje djece koja petnaest, da petnaest godina – gladuju! Riječ je, da ponovimo, o djeci koja ovise o tuđoj pomoći i ne mogu, jednostavno ne mogu, naći načina da tanke obroke pojačaju na bilo koji način osim neefikasnim dubokim disanjem.

Ljude koji su se bogatili preko muke štićenika Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić se ne može nazvati moralnim idiotima - onima kod kojih je intelekt očuvan, a moralni orijentiri izgubljeni. Samo gad može na takvom mjestu i od takvih nesretnika krasti na sve moguće načine i konstantno osjećati tešku udobolju zbog toga što bolesna djeca gladuju. Odvratno je, da odmah to dodamo, nemati empatiju za bilo koje, i najzdravije djete praznog stomaka, ali biti ravnodušan prema patnji onih što su imali tu nesreću da se rode kao mentalno invalidni, e to je nova dimenzija užasa. Nešto za što još nema adekvatne riječi u sva tri službena jezika u Bosni i Hercegovini.

Dodatna nesreća u svom ovom užasu je ta što se, zapravo, u Pazariću nije desilo ništa neobično, sasvim suprotno: uobičajeni je to, gotovo društveno prihvatljivi obrazac ponašanja i funkcioniranja raznih preduzeća i institucija u BiH. Odavno je ovdje normalno da direktori, savjetnici i članovi odbora i uprava primaju velike, jako velike plate dok firme koje vode uspješno proizvode enormne gubitke. Ko ne razumije, eno mu pokojnog mostarskog Aluminija. Nije neuobičajeno, daleko od toga, da oni od čijeg rada ovisi, recimo, proizvodnja struje u termoelektranama, skapavaju po jamama, dok njihovi i menadžeri elektroprivreda troše kao pijani Rusi, a zarađuju kao njemački menadžeri. Postalo nam je prirodno – navikli se, jebi ga – da uspješni, raskošno bogati vlasnici velikih firmi svoje radnike plaćaju manje nego što troše na hranu za pse. Pomirili smo se s tim da tenderi služe kako bi se stručne službe u općinama, gradovima, kantonima, entitetima, imale čime zabavljati, iako je ishod svakog tog konkursa unaprijed poznat, baš kao i iznos kojim će pobjednik honorirati dobijanje posla. Nagledali smo se seoskih i magistralnih puteva, tunela, zgrada i čega sve ne, plaćenih kao da su građeni na Mjesecu i tako kvalitetno napravljenih da je datum početka obnove dan-dva nakon svečanog otvaranja.

Pazarićki slučaj je, kada se sve sabere, samo još jedan, istina ekstreman, primjer naše propasti, beskrupuloznosti i apsolutnog izostanka osjećaja odgovornosti.

Tamo, u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine se ne vidi dno koje smo dotakli. Tamo je tek najbolje mjesto za podići pogled i probati shvatiti koliko smo, zapravo, duboko ispod tog dna.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.