Verbalni delikti: Sretna nova 1948.  

Lazar Džamić, srbijanski marketinški stručnjak sa dugogodišnjom londonskom adresom, autor je sjajne studije o fenomenu popularnosti stripa „Alan Ford“ u nekadašnjoj Jugoslaviji. U toj knjizi, nazvanoj „Cvjećarnica u Kući cveća“, Džamić na jednom mjestu kaže kako SFRJ nije bila normalna država, ali jeste bila najbliže onome na šta se misli kada se za neku državu kaže da je – normalna.

Kvalitetno javno zdravstvo, svima dostupno i besplatno obrazovanje, planska privreda – neplanske, ma koliko tvrdili suprotno, nema, jer se neplanski ni trafika ne može voditi – socijalna protočnost i nevezanost socijalnog porijekla i ambicija, javno stanovanje...čine ne neku, nego svaku državu, da ostanemo pri Džamićevom terminu, dijelom normalnom. SFRJ nije, da i to ponovimo, bila normalna do kraja normalna zbog, pored ostaloga, čuvenog članka 133 Krivičnog zakona, poznatog i kao „verbalni delikt“.

„U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela 'neprijateljske propagande' iz čl. 133 branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji“, napisao je u „Vijencu“ Ivica Miškulin prije četiri – pet godina.

Teška, olovna vremena su, znamo, odavno iza nas. Svršilo je doba u kojem su se knjige nepoćudnih pisaca i spisateljica sklanjale iz knjižara, ako bi uopće bile objavljene. Minuo je vakat u kojem bi slavan pisac ili slavna spisateljica zbog dugog jezika i širokog tumačenja članka 133 ostajali bez pasoša, prihoda, slobode... Demokratskom voljom naših naroda i narodnosti usmrćen je sistem u kojem su pokorni građani svakoga dana i na svakom mjestu produžavali kaznu „državnim neprijateljima“, zaobilazeći ih ili vrijeđajući na ulici, onemogućavajući im da u kafani naruče čaj ili sok, da u kupe osnovne namirnice, skrate kosu i liječe se kao sav ostali, lojalni svijet.

Danas, jer za to smo se borili i olovkama na izborima i puškama po šumama i gorama, knjižare prodaju one knjige koje publika traži, prokleta mogućnost neslaganja sa većinskim mišljenjem u zajednici - od one mjesne, preko općine, grada, kantona i entiteta, pa do države - ne povlači ama baš nikakve sankcije, kao ni podržavanje političke opcije od koje kompletan uži zavičaj dobija tahikardiju.

I sve je tako – al' u onoj stvari.

A da jeste u stvarnosti, „Huzur“ Martine Mlinarević bi stajao na najboljim pozicijama po hercegovačkim knjižarama, nastup na Evergreen Festu u Čitluku bi ovisio o procjeni organizatora, volji, vremenu i zdravlju autorice, dok bi se spisateljičino prihvatanje položaja ambasadorice Bosne i Hercegovine u Češkoj na autoričin svakodnevni život – onaj prije predaje akreditiva – reflektiralo kao i odlazak Marija Mandžukića iz „Juventusa“ na vodostaj rijeke Spreče.

Demokratija malih naroda i uskih umova, sa svime što je čini, je poput ljubavi: lijepa samo dok se čeka. Kada dođe, a nama je u Bosnu i Hercegovinu, je li, došla poodavno, ispostavi se kako je jedna dogma zamijenjena drugom, dok je sloboda bila i ostala ime fudbalskog kluba iz Tuzle.

Martina Mlinarević godinama proživljava i preživljava ono što su prije nje doživjeli novinari i novinarke „Dana“ i „Slobodne Bosne“, Slobodan Vasković i Dragan Bursać, zatim filmski i pozorišni autori poput Ahmeda Imamovića, Envera Puške, Jasmina Durakovića, Feđe Isovića ili što sada, samo u puno manjoj mjeri, mori mladog pjesnika Vernesa Subašića. Uz jedan dodatak koji o Martini ne govori ništa, a o onima što je maltretiraju sve najgore: autoričina bolest je, naime, iskorištena da se set uvreda uveća i učini gorim od odvratnog. Istina, pomogla je i tehnologija koja ljudsku glupost, primitivizam i nacionalizam nije učinila masovnijim, ali jeste prisutnijim.

Najlucidniji bosanskohercegovački liberal, Tarik Haverić, u briljantnoj „Kritici bosanskog uma“, uz ostalo, raskrinkava tu, nazovimo je rotaciju dogmi. Iako je pisao o, kako ga naziva, „bosanskom muslimanskom subjektu“, Haverić je uspostavio dijagnozu i za ostale žitelje BiH. Razlike među njima, odnosno nama, su obrnuto proporcionalne željama da budu jaaako velike. To što je na jednom mjestu socijalističko samoupravljanje ustuknulo pred islamom, navlas je isto njegovom uzmicanju pred kršćanstvom, baš kao što nema ama baš nikakve suštinske razlike između onoga što je na jednom dijelu BiH džamija, a u drugima crkve. Sve su to, da skratimo, zamjene za komitete u koje se išlo po mišljenje i sve su to isturena odjeljenja vladajućih kasti kojima je mio svaki disonantni glas iz drugog ili drugih naroda. Onaj pod vlastitm prozorom i od sunarodnjaka je verbalni delikt kojeg se, eto, više tako ne naziva.

Biti danas, na bilo koji način, uz Martinu Mlinarević nije pitanje ni politike, niti književne estetike, već samo i isključivo etike. Na drugoj strani, onoj koja je i njoj od života napravila pakao, sasvim sigurno je mirnije, komotnije, toplije, ali i odvratnije. Kako danas, tako i u onim godinama u kojima su pištoljima prijetili Senadu Pećaninu, tukli Senada Avdića ili, još ranije, u državi - koja je makar imala kvalitetno javno zdravstvo, svima dostupno i besplatno obrazovanje, plansku privredu, socijalnu protočnost - neistomišljenike i neistomišljenice preodgajali na otocima Jadranskog mora.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.