Paradiranje: Republika Homofobna
Da li je nekada, bilo kada, jučer ili prije pet godina, u Zagrebu održana parada nekrofila?
Je li zabilježeno da su Beogradom, jednom, nekada, prekjučer ili 2017., paradirali pedofili?
Ima li igdje ikakvog traga – teksta, video snimka, fotografije – o održavanju parade ubica u Berlinu?
Znate li da je u Stockholmu, u hladnoj Švedskoj, policija blokirala ulice, počistila trotoare o neugodnih svjedoka i fino, po propisu, zaštitila građanska prava zoofila kojima je došlo da malo i zajedno prošetaju?
Ako se pita Sanina Musu, sve se to dogodilo i ništa od navedenog neće zaobići Bosnu i Hercegovinu. „Jedna apsolutno minorna skupina, manjina će izaći da paradira svojim seksualnim opredjeljenjem. Hoćemo li sutra pustiti na ulice pedofile, zoofile, nekrofile i ubice da paradiraju i oni svojim uvjerenjima, jer i oni imaju ta neka svoja prava?“, kaže on, Sanin Musa, po zanimanju teolog, zaposlen kao, tako pišu portali, univerzitetski profesor, inače organizator nečega što još nema ime, ali će se desiti osmog septembra u sarajevskom naselju Ciglane. Tamo će se, najavljuje Musa, okupiti protivnici Parade ponosa i nešto, mirno i dostojanstveno, pokazati.
„Na Ciglanama će biti nenasilno, civilizirano, mirno i dostojanstveno okupljanje koje treba poslati poruku da se ne slažemo s onim što se nudi. I da, tu se neće naći samo Bošnjaci i muslimani, tu su vrata otvorena i za ljude drugih vjeroispovijesti, nacionalnosti, različitih političkih uvjerenja te svi drugi koji su protiv Povorke ponosa. LGBT skupovima se udara na temeljnu tradiciju normalnog odnosa između muškarca i žene, čak smo dovedeni u poziciju da izmišljamo imena za sebe, tj. heteroseksualci, kako bi se stvorio neki polaritet homoseksualizmu“, objašnjava nadasve mudri i nenasilni Musa, uz jedan simpatičan dodatak: „Niko prava LGBT osoba ne ugrožava zato što niko nema pristup aktivnostima u njihovim domovima, ali pošto su odlučili sa svojom intimom izaći vani tako je, obaveza i reagirati na to“.
Sanin Musa je, inače, islamski teolog, što za ovu priču malo jeste i malo nije važno. Važno je iz najmanje dva razloga. Prvi je – laž: nigdje i nikada, u niti jednom gradu u kojem su povroke ponosa održane, a takvih ima da treba makar vikend bez sna za nabrajanje, nisu zabilježena paradiranja nekrofila, zoofila, pedofila i ubica, iako i u tim gradovima ima, baš kao i bilo gdje, i pedofila i zoofila i nekrofila i ubica. Istina, najčešće po strogo čuvanim zatvorima do kojih ne dolaze nakon maratonskih suđenja niti ih izbjegavaju jer je neko, kao recimo kod nas, zaboravio osuđenog iz sudnice proslijediti u ćeliju.
Drugi razlog je onaj u kojem se, kažimo tako, tope razlike između Muse i njemu sličnih pripadnika drugih religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini, pa i šire. Kada se Musi i sličnima kaže kako je, je li, religioznost pitanje izbora – jer se s time ne rađa! – te kako je vjerovanje pitanje intime, a sa intimom se, što teolog reče, ne izlazi vani, eto laganog nervnog slima i dugog razglabanja o građanskim pravima. U Musinom slučaju muslimana, u nekim drugim katolika i pravoslavaca.
Puzajuća okupacija javnog prostora u Bosni i Hercegovini je poodavno okončana. Tri su naša dominantna društva teistički gulazi u kojima se iftari po gradskim trgovima, trafo stanice imaju krsne slave, a obilježavanja vjerskih praznika na otvorenom događaji su za koje se nikakve, pogotovo javne, pare ne štede.
Ramazani i bajrami, božići, uskrsi i vaskrsi, Velika Gospa i Preobraženje, nove godine mimo one jedne, općeprihvaćene, sve se obilježava javno da javnije biti ne može i nikome, niti jednom militantnom ateisti ili običnom agnostiku, nije na um palo da oskupi istomišljenike, zauzme park i, eto, izgovori rečenicu: „Pošto su odlučili sa svojom intimom izaći vani tako je, obaveza i reagirati na to“.
Nije teško otkriti, treba tek nekoliko klikova mišem i malo vremena za surfanje, kako se Musa u malo čemu može složiti sa simpatizerima dominantnih politika i sljedbenicima dominantnih društvenih tokova među bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima. Zapravo, ako uopće postoji jedna jedina zajednička tačka onda je to homofobija, otvorena mržnja prema pripadnicima LGBT zajednice koji, je li, svoje intimu ne drže u četiri zida, već su se namjerili šetati čak oko dva kilometra, od Vječne vatre do Trga Bosne i Hercegovine.
Sve, ali baš sve što danas Musa govori, copy/paste je već izrečenog u bližoj okolini, u glavnim gradovima i regionalnim centrima u kojima su održane povorke ponosa. I pedofiliju i nekrofiliju i zoofiliju i sve po redu spominjali su katolički i pravoslavni svećenici i sveštenici, od straha za takozvanu normalnu porodicu kočili su se srpski i hrvatski konzervativci i desničari, dok su, posljedično, različite budale svih vjera i nacija pripremale baseball i teleskopske palice, a nježne su ručice violinista i fakultetskih nastavnika lako i daleko bacale kamenje na tuđe glave.
Kasnije je, čisto da se podsjetimo, posljedica mijenjala mjesto za uzrokom: sve su muse, krštene i nekrštene, osuđivale nasilje kojeg, naravno, ne bi bilo da one pederčine nisu odlučile koristiti građanska prava. U tom ih slučaju niko ne bi takao, ali pošto jesu, sad će im - kako glasi jedna replika iz genijalnog „Balkanskog špijuna“ - Đura oprostiti što ih je tukao.
Skup na kojeg Sanin Musa poziva svijet proći će, sasvim sigurno, mirno. Dan poslije, međutim, neće zahvaljujući i dušebrižništvu ovog teologa kojem je teror činjenica dosadio, ali neki drugi, ma koliko će se poslije ograđivati, nije.
Homofobija je, uz bijedu, vezivno tkovi ne samo bosanskohercegovačkih, već i drugih naroda u takozvanoj regiji - na prostoru na kojem udruženja za očuvanje tuđe izoliranosti i ugroženosti redom nose krasna imena. Evo, recimo, ovo Musino je „Svjetlo“ iako širi crni mrak, tmu i tmušu nepreglednu.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
