Gabrielov dar: Sistemski problem i rješenje

Gabriel Escobar, specijalni izaslanik američke vlade za Zapadni Balkan je rekao kako se o Bosni i Hercegovini kao građanskoj državi može razmišljati tek nakon njenog ulaska u Evropsku uniju. „Do tada je“, naglasio je, „Dejton mapa puta prema evropskoj integraciji i to mora i ostati”. 

Ako ikada uopće započne stvarni proces pridruživanja BiH Uniji, bit će to rijetko zanimljiv niz događaja u kojima... E, o tome malo kasnije.

U Evropskoj uniji svi, bukvalno svi, građani i građanke s pravom glasa mogu birati i biti birani, dok se o pravima manjinskih zajednica na političko i institucionalno djelovanje ne razgovara jer se ona, ta prava, podrazumijevaju. U Bosni i Hercegovini gornji domovi dva multietnička parlamenta, federalnog i državnog – u Narodnoj skupštini Republike Srpske ono malo Bošnjaka i Hrvata služi kao ikebana i pita se koliko i brojilo za struju – moraju potvrditi ama baš svaku odluku donjih. Gornji domovi su, inače, domovi naroda u kojima etničke klubove imaju Bošnjaci, Hrvati i Srbi, dakle konstitutivni narodi, dok manjine njihove odluke mogu prihvatiti dobrovoljno ili uz gunđanje.

Evropska unija ne tolerira bezakonje, a većeg bezakonja od onoga na Dan Republike Srpske – nema. Za razliku od, recimo, Hrvatske ili Austrije, kod nas se odluke Ustavnog suda provode ili odbijaju u skladu sa tim koliko kome odgovaraju.

Evropska unija, naravno, nije imuna na korupciju i u nekim njenim članicama možda i praktičnu primjenu ima teza prema kojoj nema nepotkupljivih, već samo onih kojima nije ponuđeno dovoljno. Ovdje, kod nas, nepotkupljivi su samo oni kojima niko nije ponudio mito. Izuzeci, a ima ih, postoje tek da potvrde pravilo i zapravo ispadaju glupi a ostaju siromašni dok se zakona drže kao pijani plota, gledajući kako se oko njih politički uticaj prodaje na veliko i bez popusta na količinu.

Neke od najvećih, najbogatijih i najuticajnijih članica EU imaju zakone prema kojima je isticanje vjerskih simbola, bilo kakvih i čijih, u javnom prostoru zabranjeno. Predvorja škola, javnih, plaćanih iz budžeta, u BiH izgledaju kao suvenirnice obližnjeg vjerskog objekta, svetce zaštitnike i krsne slave nemaju samo trafo stanice, dok se u glavnom gradu kalendar kulturnih manifestacija usklađuje sa onim muslimanskim.

Sve zemlje članice EU imaju punu kontrolu nad svojim teritorijem, dok bi u BiH pokušaj izgradnje migrantskog centra u Republici Srpskoj završio vjerovatnom blokadom puteva na kojima bi osvanuli Dodikovi policajci s dugim cijevima. To što su njihove kolege sa istoka zemlje mirno i dostojanstveno puštali migrante da prehodaju dio Srpske na svom putu ka Sarajevu i dalje, nije nešto o čemu bi se moglo razgovarati.

Evropska unija ima jasan, civilizacijski odnos prema ratnim zločinima i zločincima. Ovdje se po takvima nazivaju ulice i studentski domovi, likovi im se oslikavaju pa fasadama zgrada, a grob jednog takvog je u neposrednoj blizini mezara Alije Izetbegovića. Haške i presude domaćih sudova prihvataju se samo ako je robija odrezana drugima. Za naše, pa tako tri puta, vrijede neka druga pravila.

I u Evropskoj uniji se dešava nezakonito trošenje javnog novca, samo što se ono i sankcionira. Kod nas se tuđe troši kao da ne postoji sutra, dok su posljedice: vile, jahte, vikendice, ušteđevina, umjetnine i kokain.

Zastupnici u Evropskom parlamentu nisu organizirani u nacionalne/državne klubove, već u one ideološke. Bošnjaci, Srbi i Hrvati koji bi, kada bi sve bilo isto kao danas, predstavljali BiH u toj instituciji, u nju bi ušli na osnovu etničke pripadnosti, a onda bi kao trebali postati pučani, socijalisti, zeleni, liberali...i prestati nastupati kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

U Evropskoj uniji se o nezavisnom pravosuđu ne raspravlja, već se na njemu insistira. Kod nas dokazi protiv pripadnika političke kaste nestaju u transportu, procesi traju dok optuženi ne umre, a kazne su obrnuto proporcionalne moći suđenog. Što je ona veća, to su sankcije manje ili nikakve.

Kada u EU neko umjesto respiratora kupi rekvizitu iz američkih TV serija medicinske tematike, njegova je politička karijera gotova. Kada kod nas neko umjesto respiratora kupi rekvizitu iz američkih TV serija medicinske tematike, on nastavi biti premijer.

Možemo ovako, samo nema potrebe, do iznemoglosti. Zato ćemo se vratiti Escobaru i posljedicama procesa pristupanja ovakve, dakle dejtonske, Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji.

"Problem su neodgovorno vodstvo, korupcija, političari koji insistiraju ostati na vlasti pod svaku cijenu", izjavio je američki diplomata i ukratko ukazao na problem zbog kojeg dejtonska Bosna i Hercegovina jedva održava članstvo u FIFI, dok o pristupanju EU ima smisla govoriti koliko i o pripajanju Nevesinja Sjedinjenim Američkim Državama.

Ne znači to, ipak, kako je trenutno ustavno uređenje neprelazna prepreka, sasvim suprotno, ono uopće ne mora biti smetnja, samo što u ovakvoj klimi i sa ovakvom političkom elitom jeste.

Da bi, drugačije rečeno, dejtonska BiH prišla Uniji, trebaju joj lideri koji su u ime tog cilja spremni biti likvidirani od vlastitih birača: oni kojima neće biti problem praviti ustupke radi postizanja cilja, ma koliki ti ustupci morali biti i ma šta o njima mislili oni što stalno prizivaju nekakve promjene, koristeći svoje biračko pravo da bi sve ostalo navlas isto.

Evrounijska BiH, dakle, traži one koji u korekcijama izbornih pravila, prenosima nadležnosti, umanjivanju administrativnog aparata, prilagođavanju zakona pravilima Bruxellesa, prihvatanju i ispunjavanju uslova za prijem bez suvišnih zašto i tako dalje i tako redom ne vide problem već rješenje. Famozni prelazak iz dejtonske ka bruxelleskoj fazi suštinski znači – parafrazirajući Abdulaha Sidrana – unormaljivanje unutrašnjeg uređenja i racionalizaciju radi funkcionalnosti, a ne nužno ukidanje entiteta ili statusa konstitutivnih naroda.

Problem zapravo i nije u nakardnom uređenju države, već u tome što spremnih na žrtvu u ime članstva ima manje od premalo. Naravno, da ih ima više, ni uređenje ne bi bilo ovoliko nakaradno. Začarani je to krug u kojem svaki razgovor o pristupanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji zvuči kao onaj o šansama „Rudara“ iz Prijedora da osvoji Ligu prvaka.

Taj je „Rudar“, čisto da se kaže, u Premijer ligi kao BiH u redu za Bruxelles: na samom kraju.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.