Sretan ti rođendan: Prođe ljeto trideseto

Stanje je, drage moje i dragi moji, redovno. Svijet, onaj pravi, veliki, drhti od straha zbog mogućnosti nuklearnog rata, inflacije, rasta cijena energenata, nestašice pšenice i čipova. Mi smo, hvala na pitanju, vazda isto – duboko ispod dna. Uglavnom, akcize na gorivo ostaju nama, plate - za sada u Mostaru, a sutra već u vašem gradu - rastu njima, cijene skaču kao Sergej Bubka, nastavljaju se pregovori o Izbornom zakonu, Milorad Dodik se pravi da zna gdje udara...

U tom sveopćem užasu u kojem uplašeni kupuju brašno na veliko, dok oni pametni kupuju jednosmjerne karte za Njemačku, neopaženo prolaze priče koje su mogle biti tople i ljudske, samo da onaj Draško Stanivuković nije pakšu.

Tatjana Berić bila je do neki dan članica Partije demokratskog progresa u Banjoj Luci i kandidatkinja te stranke za odbornicu u gradskom parlamentu. Tatjani je, malo prije tog nekog dana, bio rođendan: trideseti, dakle okrugli, i ona je - jer to su još uvijek godine u kojima se datumi dolaska na svijet slave, umjesto da se samo tiho obilježe - organizirala dernek na kojeg je pozvala i kolegu iz PDP-a, inače gradonačelnika glavnog grada Republike Srpske, Draška Stanivukovića. No, on ne samo da nije došao, već joj se, kaže, nije javio ni na telefon, a prema pouzdanim informacijama bio je blizu mjesta na kojem je Tatjana puhala svijeće i primala poklone.

„U tom trenutku mi je to mnogo značilo, tako da mi je razočarenje bilo još veće. Nije me kontaktirao ni kada sam imala nesreću ni da provjeri jesam li dobro. Agonija kreće nakon izbora za mjesne zajednice u Banjoj Luci, kad su ljudi vidjeli da nemam podršku gradonačelnika koji mi se nije javio na telefon. Tada sam odlučila da nemam tu šta da tražim, jer dokle da budem nečija pokretna reklama za slikanje?”, izjavila je poznata aktivistica u borbi za prava osoba sa invaliditetom.

O svojoj emocionalnoj urušenosti Tatjana Berić je govorila na konferenciji za štampu održanoj ispred scenografije sa znakom Saveza nezavisnih socijaldemokrata, kako se službeno zove firma Milorada Dodika registrirana za obavljanje poslova vlasti i pružanje usluga povremenog pjevanja u Predsjedništvu BiH.

Da pojasnimo ako treba: Tatjana Berić je napustila PDP i prešla u SNSD zato što joj Draško Stanivuković nije došao na rođendan! Ozbiljno. Bez zajebancije.

„Naš gradonačelnik Draško Stanivuković je jedini koji je meni kada sam ostala u ćorsokaku, sa svim zatvorenim vratima i na rubu psihičkih poremećaja usljed situacije koja me snašla, otvorio svoja vrata i pružio ruku. Jedini koji je stao iza mene kada je bilo najteže“, rekla je, prije godinu i nešto, Tatjana Berić braneći Draška Stanivukovića nakon što je, onako dugojezičan, kazao da to što je zauzet ne znači i da je oduzet, pa izazvao gnjev borkinje za, također, prava invalida, Ane Kotur Erkić. 

Tatjana Berić je, tačan razlog zna samo ona, u politiku i PDP ušla iz zahvalnosti Stanivukoviću, možda i iz ideala, zbog želje da se nešto zaista mijenja, zato što nije mogla gledati kako SNSD privatizira, pljačka i izolira Republiku Srpsku, ali je, očigledno, brzo shvatila da je ovdje politika samo posao i da je cilj, kao i u svakom drugom zanatu, naći što boljeg poslodavca, a u RS-u, da se ne lažemo, od Dodika još uvijek boljeg nema.

Negdje drugdje, tamo gdje ne treba tražiti tragove postojanja života inteligentnih bića, u politiku se ide sa jasnom željom da se uradi to i to, a stranke biraju na osnovu njihovih programa. Da, naravno, i tamo, u tom dalekom i sretnom svijetu, ima prelazaka iz partije u partiju; iz, recimo, socijaldemokratskih u istinski lijeve stranke, iz liberalnih u liberalno-socijalne, iz konzervativnih u krajnje desne i obrnuto.

Kod nas je, kao što znamo, pristupnica investicija u vlastitu, bolju budućnost, a transferi prilika da se preskoči nekoliko ešalona onih koji čekaju da ih se stranački vrhovi sjete i negdje ih montiraju, pa će oni zauzvrat glancati lik i djelo dragog vođe, primati platu iz budžeta i sretno kuriti svircu do penzije.

Sve ostalo je, je li tako – tako je, nevažno: prošlost, sadašnjost, vizija budućnosti, programi, kadrovi, ideje, tapete u stranačkim prostorijama, ispunjena obećanja, karanfili umjesto ruža za Dan žena... Time se, da skratimo, bave naivni. Oni drugi imaju pametnijeg posla, čak i kada za njega nisu kvalifikovani kao, recimo, Nedeljko Lambeta iz Trebinja. On, naime, ne zadovoljava kriterije da bude direktor trebinjske bolnice, pa je imenovan za vršitelja dužnosti direktora trebinjske bolnice, jer za biti v.d. kvalifikacije ne trebaju! Njega, tog Lambetu, u željenu je fotelju postavio predsjednik Vlade Republike Srpske, Radovan Višković, dakle novi stranački kolega razočarane slavljenice Tatjane Berić!

Stvarno, za čije je babe zdravlje Tatjana Berić uopće bila u PDP-u: niti je ušla u Skupštinu, niti u mjesnim zajednicama ima kakav rejting, a ni Stanivuković joj nije došao na rođendan? A sada...

Tek ćemo vidjeti šta će biti, ali ona sigurno nije džabe krečila i pozirala ispred scenografije SNSD-a. Mile, naime, ne štedi kada mu neko treba, pa makar i da dodatno pokvari ionako narušeni imidž banjalučkog gradonačelnika, a i SNSD je svakako pun onih što su, baš kao i Tatjana Berić, napuštali manje stranke i transfere naplaćivali skuplje nego većina igrača iz Premijer lige.  

Sjetimo se, čisto ilustracije radi, Nikole Špirića: on do sada samo nije bio član samo SDA i A-SDA, što ne znači da neće ako bude interesa kojeg, za sada, ostvaruje tamo gdje je Tatjana Berić pobjegla od Draška Stanivukovića.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.