Cijena partnerstva: Mile će da ti oprosti što te Dane tukao

Treba baš nemati ni svijesti ni savjesti, pa kao penzionisani upravnik koncentracionog logora, otići na spomen žrtvama drugog koncentracionog logora. Upravo je do napravio Dane Lukajić, bivši oficir bezbjednosti VRS-a i jedan od onih pod čijom su komandom zlostavljani zarobljeni Bošnjaci i Hrvati u logoru Manjača.

On je, dvadeset i pet-šest godina nakon raspuštanja logora Manjača, otišao odati počast žrtvama ustaškog terora u logoru Jadovno u kojem je, kao i na sličnim mjestima, NDH-a Srbima, Romima, Židovima i komunistima radila ono što su Lukajićevi podređeni činili u Manjači. Istina, broj žrtava iz posljednjeg rata manji je, znatno manji, od broja stradalih u logorima Pavelićeve marionetske države, ali su tehnika i namjere zastrašujuće slični.

Dane Lukajić uhapšen je kako je kročio u Hrvatsku, zbog postojanja „osnovane sumnje da je od 8. do 16. septembra 1992. u logoru ratnih zarobljenika Manjača pored Banja Luke, kao kapetan I klase Vojske Republike Srpske i vođa operativnog tima Organa sigurnosti zaduženog između ostalog za prikupljanje obavještajnih podataka od ratnih zarobljenika, imao stvarne i formalne ovlasti nad podređenim pripadnicima VRS koji su osiguravali navedeni logor ratnih zarobljenika, postupao protivno odredbama članova 13.,14. i 17. III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine.

Sumnjiči ga se da je prilikom ispitivanja dvojice zarobljenih pripadnika HOS-a kao i drugih za sada nepoznatih zarobljenika, u više navrata naredio podređenim pripadnicima VRS da zlostavljaju i tjelesno ozljeđuju ratne zarobljenike, što su ovi i radili i u više navrata udarali ih nogama, palicama i drugim predmetima po čitavom tijelu i spolovilu, vješajući ih o strop.

Jednom zarobljenom pripadniku HOS-a gurali su palicu u anus te je okrivljenik lično prilikom ispitivanja tog istog zarobljenika u dva navrata, udarao ga drškom pištolja po glavi, stolicom po leđima i palicom po spolovilu. Također je naredio podređenim pripadnicima VRS da u njegovoj prisutnosti udaraju i zlostavljaju prije spomenutog zarobljenika što su oni i činili te imenovanog udarali rukama, nogama, palicama i drugim predmetima po čitavom tijelu te jednom prilikom čekićem po šaci desne ruke dok mu ju je on držao“.

U roku odmah, Milorad Dodik, u slobodno vrijeme historičar i revizionista, a u radno samoproglašeni vlasnik Republike Srpske, je zatražio da se Lukajić oslobodi i rekao zašto: „Hrvatskoj bi to bilo najpametnije da učini zbog dobrih odnosa koje njegujemo i pokušavamo izgraditi i s Hrvatima u BiH“.

Nije, dakle, Predsjednik RS-a ni spomenuo Manjaču, niti je ponudio makar pola klimavog dokaza Lukajićeve nevinosti, već je, kratko i jasno, Hrvatima objasnio kako vidi zajedničku prošlost, sadašnjost i budućnost.
U toj maloj daljoj prošlosti, većina, velika većina Hrvata i muslimana na području NDH-a bili su fašisti, dok su Srbi bili antifašisti, čak i ako su se pod kokardama i uz ustaše borili protiv partizana.

Uglavnom, onda su Srbi, kazao je historičar, zemljoradnik i općenito Baja, poklonili slobodu drugim narodima, a kako je oni, pokazalo se za manje od pola vijeka, nisu znali cijeniti, trebalo im je to drškom pištolja utjerati u glavu ili pogurati iz guzice do mozga policijskim pendrekom.

Prema istoj matrici, Republika Srpska je opet, po drugi puta u jednom stoljeću, poklonila slobodu i Hrvatima koje je preko Manjače otjerala iz, recimo, Banja Luke. To što su neki na tom krasnom putovanju umrli od posljedica mučenja ili su umoreni nakon što su zatočeni, nije vrijedno pomena.

Žele li, drukčije rečeno, Hrvati u Bosni i Hercegovini imati saveznika u Miloradu Dodiku i SNSD-u, ima da, prvo, priznaju da je antifašizam iz Drugog svjetkog rata ekskluzivno srpski, te da, odmah zatim, postanu svjesni kako su zatvarani u koncentracione logore 1992. za svoje dobro. Na kraju kratke liste zahtjeva je onaj da ni slučajno ne pomisle kako neko treba sudski odgovarati za zločine poput onih u Manjači.

Reakcija Milorada Dodika na hapšenje Dane Lukajića je, blago rečeno, skandalozna. Nije, međutim, ni neubičajena, niti u njoj ima puno onoga što, manje ili više uvijeno, uglavnom manje, Dodik već nije rekao.

Tragično je i što reakcija onih koji tvrde kako zastupaju narod kojeg, kao, Dodik štiti kada ga ne ucjenjuje dignitetom žrtava logora, nije neubičajena.

Nije, istini za volju, ni uobičaje. Jednostavno je - nema. Kao što, očito, nema toga što Dragan Čović nije spreman otrpiti da bi, što Dodik reče, bio „više član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske nego Mladen Ivanić“.

To što će biti izabran u Federaciji, važno mu je taman koliko i ono što je bilo pod komandom Dane Lukajića u Manjači. Niti malo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.