Ono čega nema: Smisao države

„Omogućavanje dostojnog života svim građanima je zapravo jedini pravi smisao države, svi drugi smislovi su neozbiljni“, napisao je književnik i novinar iz Splita, Damir Pilić.

Povod nama sada nije važan, ali sadržaj jeste. Mi ovdje, u Bosni i Hercegovini, najbolje u Evropi, možda i šire, znamo kako je kada država ne ispunjava svoj smisao, kada nije u stanju ili neće – svakako na isto dođe – omogućiti dostojan život svim građanima.

Mali je, ma nije mali, samo se to tako kaže, problem što je nama sve drugo važnije od dostojanstvenog života i što zaista vjerujemo da ima još nekih, kako bi Pilić rekao, ozbiljnijih smislova postojanja države.

Raspisali su se ovih dana prvo portali, pa za njima i novine, o Lejan Kozlić, maturantici Osnosvne škole „Hamdija Kreševljaković“ iz Kaknja. Ako neko nije pročitao, Lejan je ona curica što je novac namijenjen svečanoj haljini u kojoj je trebala s partnerom prošetati Kaknjem, donirala za djecu oboljelu od raka.

Zbog toga što je izgledala onako kako inače trebaju izgledati djeca koja završavaju osnovnu školu, Lejan je Kaknjem prošetala sama. „Vidjevši je tako skromno obučenu, majka dječaka koji je trebao proći kroz grad zajedno s njom kao njen pratitelj, zabranila je svom djetetu da odradi ulogu njenog pratitelja ismijavajući je i nazivajući ‘prosjački obučenom koja je došla na maturu bez haljine’“, napisao je na  Facebooku Enis Kozlić, otac curice što je imala tu nesreću da se rodi u državi koja ne ispunjava svoj smisao.

Da se razumijemo, Lejan je očito divna, dobro odgojena i pametna, a odricanje od haljine i doniranje novca za bolesne je ljudska gesta onoliko koliko je majka njenog nesuđenog partnera vrijedna prezira. No, suštinsko pitanje nije kakva moraš biti budala da ismijavaš djete zbog odjeće, već zašto djeca – kao i odrasli - u Bosni i Hercegovini moraju donirati novac za liječenje oboljelih od raka ili neke druge, u nas neizlječive bolesti? 

Drugačije rečeno: čemu služi dvanaest – trinaest, koliko već, ministarstava zdravstva, za koji ud postoje fondovi za zdravstvo u svakom od deset kantona i zašto klinika imamo koliko i fakulteta, a fakulteta koliko i studenata, ako će već liječenje teško bolesnima osiguravati svijet koji zove na posebne brojeve telefona i djeca što na maturu idu bez haljine?

„Omogućavanje dostojnog života svim građanima“ - ponovićemo malo gradivo: kraj je školske godine, treba svašta znati - „je zapravo jedini pravi smisao države“, a pod dostojan život spadaju zdravstveno osiguranje za sve i pravo na liječenje svih i svugdje. Ako može u najbližoj bolnici, a ako ne, onda u, recimo, Njemačkoj, Turskoj, Japanu ili drugom kantonu, entitetu, jedinom distriktu...

Pronađeno u prevodu: ukoliko nekom građaninu ili građanki, bez obzira na dob, spol, vjeru, rasu, naciju, visinu, težinu i socijalni status, pomoći može samo klinika u Frankfurtu, njega ili nju se šalje u Frankfurt, a troškove snose grad, kanton, entitet, distrikt, država, ko god. Mogu se – naravno, samo u teoriji, jer toga u našoj praksi nema – i dogovoriti, pa podijeliti račun.

Upravo za to služi država i upravo toga u državi nema od prvih takozvanih demokratskih izbora - koji su funkcionirali kao popis stanovništva pod drugim imenom - do dana današnjeg. Između njih, tih izbora, i rata, sve je u nas radilo po inerciji, kao nasljeđe Jugoslavije. Od rata naovamo, ne radi ništa kako treba i ne zna se šta je teže naći: jednog jedinog građanina ili građanku kojeg neka stranka nije uhljebila – samozaposleni, uspješni i istovremeno pošteni se ne računaju, oni se samo čuvaju kao nacionalno blago - a da živi dostojanstveno ili piramide u Visokom.

Bosna i Hercegovina možda, samo možda, nije propali projekat, ali ideologije njenih nacionalizama sasvim sigurno jesu. Zahvaljujući ovakvom ustroju zemlje svako je negdje, u nekom od kantona, u jedinom distriktu ili dva entiteta, imao priliku da se pokaže sposobnim omogućiti dostojan život svim građanima na tom području. I ne da niko nije uspio, već, što je jedino gore, niko nije ni pokušao, opravdavajući se ili političkom krizom ili neriješenim nacionalnim pitanjima. Onim što je prije nekoliko godina prošla, recimo Belgija, jedina država u Evropi, a možda i šire, u kojoj je formiranje vlasti trajalo duže nego u Bosni i Hercegovini. No, u toj Belgiji, za preko sedam stotina dana naduravanja oko imena premijera i ministra saobraćaja, država je kao servis funkcionirala neprestano ispunjavajući svoj osnovni smisao, onaj o kojem je pisao Pilić.

Majstori su ovdje, u Bosni i Hercegovini, loši, samo ni biološki materijal nije kakav. Zato se kreatori predizbornih kampanja ne moraju brinuti hoće li onoga za koga rade neko, nekada i negdje upitati šta će, dok se on bavi historijskim pitanjima, biti sa oboljelom djecom i ima li tu kakvog plana ili rješenje vidi u Lejan Kozlić?

Omogućavanje dostojnog života, očito, nije nešto čime se ova država bavi, niti to mi, njeni građani, očekujemo: nas, jebi ga, smisao ne zanima.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.