Uostalom, koga briga?
Ispočetka je bila zbunjenost, onda je došla ljutnja, pa sam ih počeo ignorirati. A u zadnje vrijeme im se smijem. Ako pitate kome se to smijem (a plakao bih), naravno, odgovorit ću vam odmah – ovim komisijama koje se sastaju oko popisa stanovništva. Da, onog od prije tri godine. Dobro, isto je, manje – više, i s ovim silnim pregovaranjima oko Mostara. Princip je isti, ostalo su nijanse, što davno reče Đole, mornar bez mora.
No, evo, nešto su se kao ipak dogovorili. Oko Popisa, ne oko Mostara. Jedan je konačno popustio, pa su se sad otvorile nade da ćemo Prvi Sedmog saznati koliko nas je bilo prije tri godine. Ali, daleko je taj Prvi Sedmog, dalje nego što izgleda čak i iz trijumfalnog kuta gledanja onih koji misle da su jučer pobijedili, a nije da nema razloga da pušemo na hladno. Koliko je već bilo krajnjih rokova, ne bi me čudilo da ćemo se još mi ćerat'. I oko Popisa, a i oko Mostara.
Niža matematika
Ionako će bilo kakav rezultat na kraju, što se rezultata popisivanja tiče, bojim se, svak' ovdje navući na svoju stranu, kao što navlačimo i, recimo, presude iz Haaga. Znate ono, osude lika i izreknu mu kaznu, a jedni ga zatim, svejedno, i dalje drže nevinim i herojem, a drugi kažu da je dobio premalo kolika je živina u pitanju.
E, tako bi opet, usprkos svemu, moglo biti i sa rezultatima popisa, očekujem da će se do Prvog Sedmog javiti oni koji će reći – preglasani smo, ne važi! Istina je na našoj strani! Naša istina – jedina istina! Izmislili su, zaobišli jedinu pravu metodologiju, a mi smo morali pristati. Ili će se naći neki koji će posumnjati u brojke jer je netko, po pouzdanim podacima, namjerno pogubio popisnice ili reći da je netko iza ponoći dopisivao svoje. Uostalom, znate li neki događaj iz bliže nam i dalje prošlosti gdje su nam brojke na kraju usuglašene? Bilo da su u pitanju živi, mrtvi i oni između, svaka strana zadržava pravo na svoj stav, a brojke se razlikuju bome i u 500.000, ako treba!
Brat bratu, gore – dolje…
Ali, hajd' pošteno - koga u ovoj zemlji zapravo boli neka stvar za ljude? Isto kao što nas apsolutno otpočetka nije bilo briga koliko imamo krava, soba i bicikala, jesmo li školovani i od kakvog smo štofa, jer se nismo mi zbog toga popisivali, suštinski nas nije briga ni za ljude, već samo za brojeve. Iako se ovdje mjesecima natežemo s konačnim rezultatima popisa zato jer nam je naoko stalo da „naših bude više od njihovih ili da njih bude manje nego što misle da ih ima i da ne bude više jednih, nego što drugi i treći mogu svariti i da ne bude više onih drugih i trećih koliko prvih treba kao biti“ stvar je suštinski potpuno obratna. Svi ti naši i njihovi tek su brojevi s kojima će pojedinci nastavljati kurčenje u vječnom opravdavanju svoje bitnosti i važnosti fotelje koju zauzimaju.
Ovdje brižnima nije stalo ni do naših, a još manje do njihovih. Jer da nam je zbilja stalo, mi bi ovog momenta popisali ponovno ljude u ovoj zemlji, pa što košta da košta, i usporedili rezultate s onima iz 2013. – i jako se pritom zabrinuli! Ne zato jer bi onih drugih moglo zbilja biti više, nego zato jer nas je svih ukupno puno, puno manje. A to je ono zbog čega se popisi i rade. Da se netko u zemlji zabrine. A u ovoj zemlji je briga tek dio slatkorječivog nastupa pred medijima i nema veze sa stvarnim stanjem. Stvarno stanje je da – Who the F**k Cares?
